Ovaj mali servis, ili bolje rečeno, ono što je od njega ostalo, prekrasna mi je uspomena na djetinjstvo moje kćeri kada smo nas dvije, kao jedine žene u kući, dugo ispijale svoje, ženske kave.

Bio je to ritual kojim se tkalo njeno malo djetinjstvo. Sve je moralo biti, kako je ona tada govorila „k'o za prave“.

Kukale smo jedna drugoj kako ti dečki (tata i stariji brat) svagdje ostavljaju svoje stvari i kako nas dvije to „više ne možemo ni durati ni naspremati za njima“.

Pri tom smo obje imale prekrižene noge. Jer tako sjede gospođe. Ona je to sa svojim malim i punačkim nogama najprije teško izvela, a potom ih još teže držala u takvom položaju. Ali ih je držala.

Često smo jedna drugu oslovljavale sa „gospođo“ i smišljale raznorazne razgovore, sve uspuhujući od životnih problema.

A u tabletiću ispod našeg servisa uvežena je uspomena na neke druge dvije žene: snahu i svekrvu.

Poklonila mi ga je snaha i uz kavu mi pričala o njemu (tabletiću).

Udala se jako mlada i, naravno, kako je to tada išlo, došla u kuću muževih roditelja. Udala se dobro jer su oni bili velike gazde. No, u toj kući samo bilo velikog posla. A ona, niti je znala niti je voljela raditi te poslove.

No, u kući bila i šivaća mašina, pa čim se ukućani nekud raziđu, ona brzo za mašinu.

Najprije rubila i krpala, onda počela krojiti i šivati. Selo k'o selo, jedva dočekali. “Gdje ti je snajka kad ti sama kopaš?“, dovikivali seoski jezici.

A svekrva k'o majka, (a ne k'o svekrva), uvijek branila i to istinski. Te radi ovo, te radi ono, te je uz djecu, te kuha za rabotu...

Vidjela svekrva njene ruke, ali i ono što bi one stvorile. „Samo ti dijete budi u kući. Pusti ti selo. Mi bi tebe vani satrli poslom, a tebi je očito dragi Bog namijenio drugi posao, pa ga i radi.“

Vrlo ubrzo postala snaha seoska šnajderica. Od tada u njihovoj kući uvijek bilo novaca: njih nije mogla osiromašiti ni suša, ni poplava, ni mraz, ni nametnici, ni slab urod.

Njih dvije, svekrva i snaha, slagale se i voljele cijeli život. Jedna radila po vani, jedna radila po kući pa bilo porađeno i jedno i drugo.

Ovaj tabletić izvezla je ta snaha. Poklonila mi ga je već kao starija žena, uz ovu lijepu i neobičnu, ali istinitu priču.

Koliko bi se brakova spasilo od razvoda da je bilo više ovakvih svekrva i koliko bi djece odraslo uz oba roditelja da je više žena ovako prigrlilo tuđe dijete kad bi mu došlo u kuću!?!