Najprije se ode. Daleko. Što dalje. U udaljenu zemlju. Zapravo, ....najudaljeniju. Jer, što dalje odeš, bit ćeš uspješniji. I pred sobom; i pred drugima.

Svega ti dosta. I države. I skupoće. I bijede. I računa koje nemaš sa čim platiti. I jutara u kojima nitko (pa niti) iz ulice nema kamo otići na posao. I ove zemlje koja te rodila. I samo to. Kao da se od ljepote krajolika može živjeti.

Napokon odlaziš. I ne okrećeš se. Samo da odeš što prije. U daleko. U bolje.

Onda živiš tamo daleko. U boljem. Mislio si. Ali,....tamo piri. Stalno piri. I ne znaš kako se zove taj njihov vjetar. Znaš samo da je hladan i da ne prestaje. Živi s tamošnjim ljudima. Sada i s tobom, kada si među njima i tamo.

Plaća stiže. Redovno. Sistem je uređen. Funkcionira. Al' vani stalno piri. Al' baš stalno. I hladno je. I ljudi su hladni. Kao i taj njihov vjetar.

Da ti je samo jedan dan sunca. I tvoje zemlje. I ljudi iz tvoje zemlje. Da ti je,...pa makar svaki dan gladan bio.

Godišnji prolazi brzo. Prebrzo. K'o da ga netko krade. Proždire.

-Dva puta smo klali, samo da možeš i ti sebi ponijeti, govore tvoji kraj otvorenog gepeka velike limuzine sa kojom si došao. -Ali ja to ne smijem voziti u zemlju gdje sada živim. Nisam ja tamo gladan. Nego, da mi je ponijeti ovog našeg sunca. I vedrog neba. I trave na kojoj se cakli rosa. Al' ni to ne mogu.

E da, puno toga preko granice ne može. Ali, naši prsluci mogu. Ponesite ih u zemlje gdje stalno piri. Jer, upleli smo u njih i ovdašnjeg sunca. I zelene trave. I rascvjetanog cvijeća.

(https://www.ladica-poslovni-pokloni.com/odjeca/)