Jednom davno, davno, baš jako davno, isplela sam prijateljici vestu.

Plela sam je dugo i pažljivo.

Od pletenja do pletenja, zaklapala sam poklopac kartonske kutije u kojoj sam držala pletivo, kako se ne bi zaprašilo.

Prala ruke prije svakog pletenja.

Uplela divnu cvjetnu granu na lijevoj prednjici veste.

„Zamrsio“ mi se mozak od preplitanja mnogobrojnih i raznobojnih klupčica.

I onda vestu poklonila.

Presretna što sam pronašla kvalitetnu vunu, i boju koju ona voli.

Najsretnija što je dobro ispala i u duljini, i u širini, i u ramenima.

Zahvalila se jako.

I lijepo.

Čak ju je i nosila.

Ali, kačila ju na zabijeni čavao nekih vrata.

Nisam se naljutila.

Jer, i druge su joj veste visjele na jednom takvom čavlu.

Ipak, bi mi žao što sam vestu plela baš njoj.

I,....nisam nikad više.

No, lako pokloniti vestu.

Pa čak i sa upletenom granom raznobojnog cvijeća.

Ali, kako i kome pokloniti život.

Taj jedan, jedini koji imaš?

Koliko dana, koliko noći, koliko snova je upleteno u jedan život?!

I,...onda sve to daš nekome.

Da ti ga čuva.

Da tebe voli.

Što je krasno.

Ali, što ako netko tvoj život, taj jedan jedini koji imaš, i koji si dao, okači na čavao nekih vrata?

Hvala dragom Bogu, sviraju svatovi svake subote.

Pa i pokojeg petka.

I ne znam čiji su, ali se uvijek pomolim za mladence.

Da čuvaju i vole jedan drugoga i kad svatovi prođu.

Gornju sliku izvezla Mala Ladica za svoje prijatelje.

Ja u svatovima nisam bila, al' sam nestrpljivo čekala da stave slike na internet.

Kad ono, mladenka oko devet uveče na svom profilu obrisala svoje prezime i napisala novo.

Muževo.

Divno.

Prekrasno.

Znakovito i važno.

Za ove se mladence ne treba bojati.

I ja sam nekad što prije htjela cijelom svijetu doviknuti da sam svoj život dala najljepšem i najboljem čovjeku na svijetu.

I bilo je tako.

Čuvao je moj život i pazio na moju dušu do zadnjeg daha svoga života.

Ali, diše u meni.

A ja dišem za njega.

I bit će tako do zadnjeg daha moga života.