Ama radile smo, kako ne bismo radile. Ali,...nekako, najviše sa vunom, pa vam po onim ljetnim žegama nismo htjeli stajati na muku. No, sad kad se jutrima već i mraz bijeli, sad možemo pokazati što smo to radile. Najprije, ovaj roza kompletić. Za kod, ne daj, Bože, doktora. Ili za u goste. Svakako za slikanje.

Dijete toliko brzo raste i naraste, da za ljubav prema njemu ne treba propustiti ni jedan jedini dan. Ni jedan jedini sat. Ni jednu minutu.

Lako za ovakvu haljinicu i papuče. Još lakše za pelerinu. To može napraviti svatko. Na kraju,... to se može i kupiti. Ali djetinjstvo mogu „isplesti“ samo roditelji.

Roditelji svojoj djeci „pletu „djetinjstvo. „Grade“ temelj njihova života. Jedno pokrivanje otkrivenih dječjih nožica, pa puno, puno, puno ljubavi. Jedan ispečen i kolač, pa opet puno, puno, puno roditeljske ljubavi. U temelj svakog, baš svakog djetinjstva trebalo bi ugraditi na stotine roditeljskih poljubaca.

I tako sve dok ne odrastu; dok ne ojačaju.

Samo voljena djeca postaju sigurni, snažni, hrabri, veseli ljudi.

A ona druga djeca provedu život pitajući se zašto njih nitko nije pokrivao noću. I,...zašto i njima nitko nije pekao kolače. I ,....gdje se rasulo stotine i stotine poljubaca, koji su trebali toplinom i ljubavlju zagrijati njihova mala, dječja lica.

Nevoljena djeca odrastu tužna. Postanu nesigurna.

U djetinjstvu ne dobiju ništa, pa kasnije ništa nemaju ni za dati.

A roditelji te tužne djece onda kažu: „Vidi nezahvalnika! A..., mi od svojih usta odvajali....“

Raspu se u ništa riječi roditelja tužne djece, kao što se negdje rasulo i stotinu poljubaca kojima su trebali poljubiti svoje dijete. A NISU.