Bilo to, naravno, u jednoj šumi. A u šumi, k'o u svakoj šumi. Svaki se živi stvor borio za svaki svoj dan. Da nije gladan. Da mu bude toplo. I da preživi. Kraj šume bilo jedno krumpirište, pa i tamo sve tako bilo.

Tekao tu i jedan potok. Najprije kroz šumu, a onda kraj krumpirišta.

Za lijepog vremena potok bio dobar. Tekao mirno i brinuo svoju brigu. Al', čim malo zagrmi, potok podivlja, potamni i prijeti. -Sve ću vas potopiti, huktao je potok kroz svoje, sada već blatne i nabujale valove.

Trajalo to godinama, pa se svi bojali potoka, čak i kad je bio bistar, pitom i suncem obasjan.

-Treba napraviti nasipe sa obje strane potoka, odluče stanovnici šume. -Treba, slože se i ovi sa krumpirišta.

-A koga staviti u nasipe?, zapitaše se nabrzo svi. -Nas!, dubokim glasom predoži kamenje, kojega je bilo svud uokolo. -Mi smo najčvršći, reče jedan ogroman kamen sa ruba šume. -I najdosljedniji, reče drugi kamen. I najpošteniji, povika uglas nekoliko riječnih oblutaka. -Mi ne popuštamo, muklo će jedan veliki kamen sa sredine šume. Ni suncu. Ni kiši. Ni ljudima.

-Ma kakvi vi!, povikaše uglas krumpiri sa obližnjeg krumpirišta. Nas treba staviti u nasip. -Nas, nas, nas, vikali uglas i gomolji iz zemlje i njihove zelene stabljike nad zemljom. -Ljudi, gdje ste čuli za nasipe od krumpira, zavapi jedna kamena gromada. Stabljika im vene. I nepouzdani su. Strunu čim ih netko mrko pogleda. -Nećemo uvenuti, ciktale uglas mnogobrojne zelene krumpirove stabljike. -Ni strunuti!, kleli se gomolji u svaku svoju klicu. Samo nas stavite.

-Bože, koga da stavimo u nasipe?, pitale jedna drugu sve biljke i životinje. Ozbiljna je to stvar. I nije šala. Kamenje bi svakako bilo sigurnije. Al' opet! Krumpiri su tako fini. I tako siti. A i zakleli su se svak u svoje klice da će čuvati nasip od potoka.

-Ljudi, mene vi slušajte, povika mrmak i značajno namjesti svoje naočale. Krumpire mi stavimo u nasip. Kamenje je tvrdo. I oholo. I mrko. Tko bi s njim na kraj izašao?

Čuli to svi, al' još se dvoumili i razmišljali.

-I ja dajem glas za krumpire!, poviče krumpirova zlatica, koja se taman u niskom letu vratila sa obližnjeg krumpirišta.

I tako ljudi napraviše nasip od krumpira.

Kamenje ostalo po strani. Neustrašivo. Nepodmitljivo. Nepokolebljivo.

U šumu i obližnje krumpirište vratila se uobičajena i ugodna svakodnevnica. Leptiri i ptice letjeli, pčele, ose i obadi zujali, sove noću hukale, srne pasle, zečevi trčali uokolo k'o sumanuti,........ Samo se oko potoka i dalje nešto čudno događalo. Namnožilo se oko nasipa i mrmaka i krumpirovih zlatica.

A onda, pred jesen, zaparali gromovi po nebu, spustila se krupna kiša iz precrnih oblaka. Potok se opet počeo propinjati i prijetiti. -Imamo nasip, tješile biljke i životinje jedna drugu.

Ali,... nisu ga imali.

Krumpirove zlatice pojele sve krumpirove cine (grane), koje su trebale oplitati nasip, da bude čvršći. A mrmci izdubili krumpirove gomolje, pa im ostala samo kora.

Za tren oka razlila se blatna voda i po šumi i po obližnjem krumpirištu.

Pa nek u ovoj maloj zemlji svak za sebe zaključi tko je, kakav je i od čega je.

Na sve strane se koturali krumpiri iz razrušenog nasipa. Dok su se odbijali i odskakivali od zemlje, ispadalo iz njih i ono malo poštenja što im mrmci nisu izjeli. -Ne dam, poviče Medvjed, koji je bio glavni od šume!, i koji se tek od hladne vode razlivenog potoka malo razbudio i pribrao. -Što ne daš?, upita ga Gavran svojim kreštavim glasom. -Nedam da se sruši nasip. -Pa, Čovječe, nasip se već srušio. - E onda nedam ovaj veliki krumpir, poviče Medvjed i dohvati jedan krumpir, koji se taman dokoturao do njega. -Pa tko te i traži, zakriješti opet Gavran. Al' što će i tebi?! Vidiš da ga je Mrmak cijelog izbušio. Ako ćeš nešto uzeti, dohvati si kamen. Njega ti nitko neće izbušiti. Pa onda bar znaš da nešto imaš.

-Ma pusti ga, dobaci Sova. Kakav on, takvi mu i krumpiri. -Njemu bitno da je Glavni, zaživka Vrabac. -Lako, brate Njemu, zacvokoće mokar i promrzli Zec. On je svoju mladunčad spremio u spilju. Na suho. I ne znaju da se raspao nasip i da je poplava u cijeloj šumi. A vid'te ove moje siročiće! Ne znaš jesu l' blatniji il' mokriji.

Ljutile se tako sve i jedna životinja u šumi. Čak i biljke, povaljane i prekrivene blatnim nanosima.

-Šta vičete na mene?!, poviče Medvjed. Pa nisam ja jedini kriv. -I nisi, reče Lisica, koja je taman tuda prolazila sa prozeblim lisičićima.

-Kriv je, kako nije kriv!?, zakriješti opet crni Gavran. Nisam ja gradio nasip, pa ne mogu ja onda biti ni kriv. -Ni ja! Ni ja! Ni ja!, vikale dalje sve životinje, jedna za drugom.

-Mir, ljudi!, reče mudra Sova. Džabe nam sada vikati. Što je bilo, bilo je. Ajmo bolje birati novog Glavnog.

-Ajmo! Ajmo! Ajmo, povikaše svi.

Eh, al' koga izabrati? Mislili, mislili, pa smislili.

Medvjeda!, Medvjeda!, Medvjeda!, orilo se šumom. I,... izabrali Medvjeda. Da im bude Glavni. I da upravlja šumom. I da im izgradi novi nasip uz potok. Al' sada od kamena. I Medvjed pristao. I obećao im izgraditi novi nasip. I to od kamena. I onda zijevajući otišao u spilju. Spavati.

A Lisica sa prozeblim lisičićima izbila već na kraj šume. -Još malo, djeco, tješila i hrabrila Lisica svoju mladunčad. Još samo, samo malo, pa ćemo doći u drugu šumu. Bolju, sretniju i sitiju. I pametniju.