(Slika sa neta. Čuda neviđena ljudski um osmisli i ljudske ruke naprave.)

Mi se lani pravo naradile. I baš jako umorile. Pa smo staru godinu ispratile ovako, kao na gornjoj slici. No, “zdopalo“ nam se, pa i Novu tako započele. Ista ekipa, ista kava, ista fotelja, isti dvosjed.

Trebalo malo noge poodmorit. Al' bome i čut'. Tko pravio sarmu, a tko bom' nije. Kako ispala (sarma) onom tko je pravio. Zašto nije pravio sarmu onaj tko je nije pravio. Kome došla djeca, a kome bom' nisu. Sve su to vrlo važne informacije.

Onda od kolača. Koja pekla koliko i kakve. I, kako su joj ispali. Kažu žene, najviše ispekla jedna sa početka naše ulice. Devet vrsta. -Ma, mogla je i devetnaest. Znate žene kako ona pravi. Napravi jedno tijesto, podijeli ga na nekoliko dijelova, pa u jedan stavi orahe, u drugi pekmeza, u treći kakao, u četvrti čokoladu u prahu. -Joj, znam, znam, i meni je to pokazivala. -A je l' Ti rekla koliko joj ostane tih njenih kolača? -Nije. -E pa, brate, ostane joj sve što se ne slomi, ne sruni i ne raspuzi. Onda leti u slastičarnu po kupovne. Jer njeni neće jesti te što ih ona napravila. -Ma da, znam ja takve. -Žene, ne mogu se kolači samo „sdulekati“. -Kad čuješ kol'ko ih je dugo pekla, sve ti je jasno.

E, onda od „francuske“. Onda od predbožićnog spremanja. Onda od ukrašavanja. Ma ima toga za „obradit' „.

Želimo vam sretnu Novu 2 020. godinu! Da budete živi, zdravi, zadovoljni i da vam se ispuni sve što sami sebi želite. (I vi malo odmorite. Nije loše.)

Mala i Velika Ladica