Modu je teško pratiti. Gotovo nemoguće sustići. Ona je lijepa. Mlada. Bogata i vitka.

I,...samo smišlja i izmišlja. Nema spavanja. Sad se nosi ovako. A sada onako. Jedne je godine ljubičasta. Druge već potpuno žuta. Pa onda crvena.

Ja osobno nisam nikad upoznala Modu. Ona nije prolazila ulicama gdje su se gradile kuće. A bome ni gdje se brao kukuruz. Nije dolazila na perušala. Ni čijala. Ni kolinja.

Čula sam o njoj tek kad je Mala Ladica počela donositi da joj nešto prekrojim; naštrikam; produljim. A onda, početkom ove jeseni, okrene se Moda prema meni, malo zastade i reče: - Pa teta! Znate štrikati. Napravite nešto i sebi! Pokazat ću Vam. I pričekati Vas!

I napravila sam ovo na slici. Moda mi pokazala. Al', otperjala brzo dalje, pa je nisam stigla pitati je l' to zamislila kao šal; ili kao kragnu; je l' se nosi na kaput? Ili pod kaput?

-Ne znam ni ja, vikala je iz daljine Moda. Smislila sam sama! Šta ću?! Štrikala sam ovo (ne znam što), skoro dva tjedna. Lako je njoj (Modi). Ona na brzinu zamsili, nacrta i ode. Da je nešto i sama nekad šila ili štrikala, ne bi to tako brzo bacala i mijenjala.

Ja sam ovo ipak doživjela kragnom. Pa su sad sve moje obične majice postale neobične. I ljepše.

-Znate štrikati. Napravite i Vi sebi!