Kad jednom djeca odu, pa se pospremi kuća od podruma do tavana; kad više ne treba kolača, ostaju nam naši dani. Njih treba znati živjeti; da nam ne postanu navika; da se u svakom uživa; da ni jedan ne dojadi.

Ne volimo svaki dan isto jesti, bez obzira koliko je ukusno. Zato ne treba svaki dan ni isto raditi (mislim na slobodno vrijeme). Jer..., dojadi ako se ništa ne promijeni. Iz dugogodišnjeg hobija ishlapi užitak. Kreativnost još puno brže.

Ovu je kuhinjsku dasku oslikala moja prijateljica, sada već pokojna Marija. Ona je inače majstorica od igle. No, s vremenom joj to dosadilo, pa se dohvatila kista. Precrtala jednu šemu na novu kuhinjsku dasku, a onda to obojala. Amaterski, ali lijepo. Kad se dobro osušilo, premazala lakom. I tako kistom osvježila jedan dan svoga života; istjerala jednoličnost i naviku iz njega. Onda odmah pozvala mene: da vidim i da mi kaže kako bih mogla i ja. Pa smo u to ime popile jednu kavu dok je ova daska bila pred nama da joj se možemo izbližega diviti. Pa mi je na odlasku dasku i poklonila jer da će ona sebi napraviti drugu.

Iz kupovnih dasaka se diže ljutina luka koji sjeckamo; pri tome nam ne pada na pamet misliti tko ju je proizveo, kako i zašto se toga dosjetio. Ninašto nas ne podsjeća. Kad završimo rezanje, mahinalno je gurnemo pod mlaz vode, a onda isto tako mahinalno prekrenemo na cjedilnik. I godinama tako. I godinama nismo ni svjesni da to radimo kao što nismo ni svjesni da trepamo. A iz ove daske izvire uspomena. Na njoj je sadržaj jednog dana moje prijateljice Marije. Kad god je pogledam, sjetim se tog njenog dana u kojem sam i ja sa njom popila lijepu kavu i na kraju dobila uspomenu.