-Već su Ti zglobovi pobijelili, a mi još tu, rekao je Jedan od logoraša mome mužu u mračnoj i vlažnoj logoraškoj ćeliji te strašne 1991.

-Ma da!, dodao je Drugi.

Moli se Bogu otkako znam za njega, a tu je k'o i mi koji se ne znamo ni prekrižiti.

-I gladan je k'o i mi koji se ne molimo, zaključi Treći.

-I, ako ga ne ubiju prije, smrznut će se k'o i mi, zaključio je Četvrti.

Logoraški dani samo se naslagivali jedan na drugi.

Jela bilo sve manje.

I sve rjeđe.

Batina sve više.

I sve češće.

Zima bivala sve jača.

Strah se pretvorio u beznađe.

Kad očaj napunio cijelu ćeliju, počeli mome mužu prilaziti logoraši.

Jedan po jedan.

I onaj Drugi.

I onaj Treći.

I onaj Četvrti.

-Nauči nas moliti, rekoše tiho, promrzlo, gladno.

I, On ih naučio.

Trajalo to dugo.

Predugo.

Od polovine kolovoza.

Pa cijeli rujan.

Cijeli listopad.

Pa cijeli studeni.

I cijeli prosinac te strašne 1991.

I,...šesnaest dana siječnja 1992. godine.

Sve do jedne velike razmjene zarobljenika.

Izašli svi.

Neošišani.

Neobrijani.

Neoprani.

Izmučeni.

Izmrzli.

Izgladnjeli.

Ali živi. Živi! Živi!

-Čuj, Ti il' se nisi molio oduvijek, il' se moliš džabe, govorio je mom mužu jedan Zvonko u bolesničkoj sobi onkološkog odjela u proljeće, te meni prestrašne 2012. godine.

Bolestan ja, al' bome bolestan i Ti, govorio Zvonko bijesan na bolesničku sobu, doktore, moga muža, bolest, život.

I tog Boga.

Ako on uopće postoji.

Moj muž šutio.

I molio se.

I tu su se nadovezivali dani.

Jedan za drugim.

Bolesni dani.

Preplašeni dani.

Dani teški.

I preteški.

Jednog takvog dana priđe Zvonko krevetu moga muža.

-Je l' bi htio da se i za mene molimo, upita tiho i bojažljivo.

-Kako ne bih htio, odgovori moj muž i svojom tankom, bolesnom rukom obgrli Zvonkova prebolesna ramena.

-Uvijek ima naprijed, rekao je moj muž i započeo molitvu.

Otišla su obojica.

Ali,...bez grča na licu.

Bez jauka na usnama.

Samo su zaspali.

I svatko od nas će morati otići.

Ali, daj nam, Bože, svima da odemo tako kao njih dvojica.

Možda i u ovom zlu što ga sada trpimo, ima „naprijed“.

Možda će se posijati sve naše njive.

Možda ćemo tražiti samo hranu sa naše zemlje; ispod našeg sunca.

Možda će se tako pridići naše gospodarstvo.

Možda će se onda iz svijeta vratiti naša djeca.

Možda ćemo čuvati svoju vodu, da ne moramo kupovati onu u plastičnim bocama.

Možda ćemo onda paziti i kud bacimo svaku plastičnu bocu.

Možda ćemo u toj našoj zemlji i pod tim našim suncem otkopati ljepotu i zadovoljstvo rada.

Možda ćemo nakon ovog zla što ga sada trpimo i kojeg se svakodnevno bojimo svi voljeti jedni druge.

Možda je to naše “naprijed“, koje uvijek postoji.

Možda.