Možda ovih dana sjedimo kod kuće da malo razmišljamo. Da ponešto shvatimo. Da uvidimo kako je svaki život važan. Baš svaki. Pa i cvjetni.

I,...možda baš ljudski životi ovise o tome koliko cvijeća ima oko nas. Da proizvede kisik za čovjekova pluća. Da ukrase livade za čovjekove oči. Da proizvede miris za čovjekov njuh.

Treba se sabrati. Netko uz molitvu, netko bez nje. Ali svakako sabrati. Treba primijetiti da postoje veze između bića. Ne samo ljudskih, nego svih. I shvatiti da nitko na ovoj planeti ne bi bio da nije važan. I da nismo samo mi važni.

Svaka se cvjetna vrsta cijelu godinu sprema za cvatnju. Shvatimo. Cijelu godinu.

Tko smo onda mi da uberemo tu cvjetnu glavicu? I zašto bismo je ubrali?

Mi ne beremo cvijeće. I nismo nikad. Sadimo ga. Presađujemo. Razmnožavamo. Zalijevamo. Prihranjujemo. Divimo mu se. Mirišemo ga. Nerijetko slikamo i izrađujemo ga od krep papira.