Davno jednom, došli u susjedovu kuću isključiti struju. Nisu platili nekoliko zadnjih računa. Znali su oni to, al' čime platiti kada se nema.

Mladi susjedi bili na poslu, a kod kuće samo baka i unučica od, tada nekih pet godina. -Gospod'ne, nemojte nas molim vas isključiti dok ne dođe sin. Vidite da imamo i malo dijete. -Nisam ja mala, veli Mala. -Moramo, gospođo! Dobili smo nalog. -Nalog vam vrijedi i za sutra. Samo da dođe s posla moj sin ili snaha. Ja znam da su oni platili, ali ne znam gdje drže knjižicu od struje. -Bako, ja znam gdje je knjižica od struje, povika Mala, otrča u kuću i donese tu nesretnu knjižicu od struje. Ovi pogledaše, pa kad vidjeli da nije plaćeno, lijepo isključe. Susjed sutradan posudio novce, platio dug, ali i ponovno uključenje. Trošak novog uključenja bio veći od duga za struju.

Tada se još nije znalo za obiteljsko nasilje i nije bilo dječje pravobraniteljice, pa Malu natukli da se čulo i u petu kuću s jedne i sa druge strane ulice.

Dakle, ako Baka kaže da nema knjižice od struje, onda nema knjižice od struje.

Nema dugo Prva dama davala svoj prvi intervju. (Čini se i zadnji) -Imamo kućnog ljubimca i on je kao član naše obitelji, reče između ostalog. -Nemamo kućnog ljubimca, poslije u svom intervuu izjavi Muž od Prve dame. -Ali, Vaša je supruga izjavila....... -To su gluposti. To je susjedov pas. I nije naš. Ja nikad ne bih imao kućnog ljubimca. Ja se ne osjećam toliko strpljivim i toliko odgovornim za brigu o kućnom ljubimcu. (Država je nešto posve drugo)

Pa kako sad? Gdje tu tko živi? Tko kod koga? Tko s kim? Tko je strpljiv? A tko nije? Čiji je pas?

Čovječe, ako je Tvoja žena rekla da imate kućnog ljubimca, ne tjeraj je u laž pred cijelom zemljom. Pa čak i ako nemate tog psa.