Kada su se polovinom prošlog stoljeća počele i kod nas prodavati hladnjače (kištre za zamrzavanje), žene poludjele za njima. Kupovali ih svi. I tko je mogao, i tko nije. I tko ju je trebao, i tko je nije. I tko je imao u nju što staviti, i tko nije imao.

-Meni to ne treba, govorila je moja Svekrva. -Kako joj ne bi trebalo, govorila je moja Mama, sjeckajući na tanke ploške svježe krastavce. Za u hladnjaču. Nego, nema ona novaca da si kupi hladnjaču, pa joj zato ne treba.

-Trpa svega i svačega, govorila je moja Svekrva. Ne kuha pravo ni ovo iz bašče, a kamoli bi kad se sve dobro smrzne. A onaj njen Siromak, šta će, šuti i jede kad za bolje ne zna.

-To ti što u Boga ne vjeruju, govorila bi opet moja Svekrva, sad već jako ljuto, gledajući u mene. (Jadnu.) Da ide u crkvu i da u Boga vjeruje, ne bi sjeckala te kržljave krastavce i spremala ih u tu svoju hladnjaču, nastavila je moja Svekrva, još ljuće gledajući u mene. (Jadnu.) Da je dragi Bog želio da jedemo krastavce u zimi, onda bi oni i rasli u zimi. Nije da joj želim, ali,....stići će nju kazna, zaključi ljuto moja Svekrva, prije mnogo godina, nekako baš u ovo doba godine i ode sjeći kupus za kiseljenje, “k'o svaka poštena žena koja u Boga vjeruje”. -Ja da sebi ne mogu kupiti hladnjaču, mrmljala je ljuto sve do ogromne gredice sa kupusom. Zimskim. Naravno.

Već dva tjedna prevrćem šeme za vez. K'o svaka poštena žena što u Boga vjeruje, trebala bih sada vesti zreli, crveni šipak. Ili žute, dozrele bundeve. Ili, u krajnjem slučaju, ruže zaostale na grmu. I njene pupove zalutale u ovaj topli listopad.

-Samo ti radi što ti padne na pamet, rekla bi moja Mama. Zato sam te i školovala. Krvavo. I od svojih usta otkidala. (-Pa, bome, ne vidi joj se: ima nje, rekla bi sada ljuto gledajući u mene, moja Svekrva, samo da je živa.)

-O, Bože, što da sad vezem?!, prošapćem sama sebi sa uzdahom. I započnem ruže zaostale na toplini ovoga listopada. K'o svaka poštena žena koja u Boga vjeruje.