(Ladica vunene čarape sa praporcima)

28. studeni 2020.

Subota je. Rano jutro. Još je mrak. Noćas su, između ostaloga, zatvoreni svi kafići.

Velika djeca spavaju kod svojih kuća. Samo nek spavaju. Mladi su. Potreban im je san. I to onaj pravi. Noćni.

Još do juče jutro je započinjalo urlanjem, psovkama, naguravanjima, tučnjavom. Naša Velika djeca su se vraćala sa svojih noćnih izlazaka. Djeca kojima to nismo znali, mogli ili htjeli zabraniti.

Tako je počinjao svaki ponedjeljak. Tako je počinjao svaki utorak. Svaka srijeda. I svaki četvrtak. Petak, naravno. Tako je počinjao svaki dan. Jer,...izlasci naše Velike djece odavno, jako, jako odavno nisu vezani za vikend.

Tiho i mirno je ovo subotnje jutro. Spavaju spokojno naša Velika djeca. Neka. Samo nek spavaju. Mladi su. Potreban im je san. Onaj noćni san. Najljepši. Najčvršći. Najzdraviji.

Spavat ćemo spokojno i mi, njihovi roditelji. Bez straha gdje su. Bez bojazni što rade. Bez zebnje kakvi će doći. I da li će nam doći.

I nama, odraslim ljudima, njihovim roditeljima, treba san. Onaj noćni. Najzdraviji. Jer,...noći postoje da bi se spavalo. I obnovilo snagu za novi dan.

Ide nam Božić. Jedan miran Božić.

Bez žurbe. Bez strke. Bez nepotrebnog trošenja samo zato da ne budemo gori jedni od drugih.

Ide nam Božić. Jedan miran Božić. Nećemo gomilati kolače, samo da imamo bar jednu vrstu više od susjeda. Nećemo juriti po trgovinama kupujući stvari koje ne trebamo i trošeći novce kojih nemamo.

Sjedit ćemo sa svojom Velikom i Malom djecom. Kako odavno nismo. Kako čak ni naši roditelji nikada nisu. Bez nervoze. Bez ljutnje. Svi odmorni i naspavani. Svi sa istom i samo jedinom željom: Daj nam, Bože, zdravlja!