(Sve Ladica proizvode možete vidjeti ovdje.)

Božić došao. Pa i prošao. Sjajile lampice po mnogim prozorima i ogradama. Osvjetljenih i ukrašenih dvorišta bilo puno više nego ranijih godina. Kao da su tim lampicama ljudi htjeli odagnati strah, upaliti nadu i dozvati spas.

Sve tako bilo i u većini kuhinja. Dovlačilo se kući kao da će sedam gladnih godina. A sad još i ta corona. Nije za šetkati po trgovinama. Pa kad jednom zađeš, treba pokupovati, treba pokupovati što više. I zapravo, tko ti jamči da se i trgovine neće zatvoriti.

Sve tako bilo i sa mnom.

Za Badnjak se kupila riba. Na Božić se bacilo pola ribe. Naručila i pečenicu. Čak tri kilograma. Za mene i moj Mali Bor. „Nas dvoje pojeli“ ni pol kilograma.

Na Stjepanje spakujem u foliju četiri komadića pečenice i kutijicu kolača. I odnesem, kako se to kaže,“potrebitim“. Dvije kuće od mene žive dvije žene. I njihove dvije socijalne pomoći. Znam da su one „potrebite“ da ne mogu biti „potrebitije“. Imaju jedni i na kraju naše ulice. Ali, tko će po ovoj zimi toliko hodati? K tome, mene još bole noge. A i,...njih je pet u kući. Ne mogu ja dati za toliko njih, složim se sama sa sobom, pohvalim u sebi samu sebe što sam se uopće sjetila tako dobrog djela i odnesem do tih dviju što žive sa dvije socijalne pomoći dvije kuće dalje od mene.

Bile one sirote zahvalne i prezahvalne. I što sam se ja njih sjetila. I što sam im donijela. Poželjele puno zdravlja i meni i mojoj djeci, i mojoj Helenki, dodajući da često u svoje molitve uvrste i nas sve, uključujući i moga muža.

Vratila sam se jadna. Postiđena. Jer,....dobila sam puno više nego što sam odnijela.

Danas je nedjelja. Drugi dan od Božića. Sve to u frižideru više ne bi smjelo ostati u frižideru. Ja i moj Mali Bor to pojesti ne možemo. Baciti je grehota. Ako stavim u hladnjaču, opet ću baciti. Za mjesec dana. Onda ne treba ni zamrzavati.

Šutjela sam i pakovala. Što u foliju. Što u kutijice. Što u vrećice. I odnijela ovim dvjema što žive sa dvije socijalne pomoći dvije kuće dalje od mene.

Bože dragi, ovo mi ne moraš računati u dobrotu, prošaptala sam skrušeno, vraćajući se od njih.

I neću, ne boj se!, uzvrati dragi Bog. Jer, poklanjanje ostataka sa kojima ne znaš što ćeš, i nije dobrota.