Meni je svaki događaj u životu važan. Od svakog nastojim napraviti uspomenu: sebi i drugima. Svaki blagdan ima svoje tanjure. I svoj stolnjak. I svoj nadstolnjak. I svoj jelovnik. I svoje goste. I svoje ukrase. I svoj sadržaj. I svoje slikanje. Pomno i pažljivo nastojim sve isplanirati na vrijeme. Da nema greške. Da mi ostane još malo snage za osmjeh.

Svoje vjenčanje sam „planirala“ negdje od svoje pete godine. Crkva puna razdragane rodbine. Dobro, neće moći biti baš puna. Morat će se ostaviti dovoljno mjesta za moju haljinu. A haljina će biti baš onakva kakvu je Pepeljuga nosila na ponoćni bal, odlučila sam prelistavajući šarene slikovnice. Samo što će moja biti bijela.

A kad pred oltarom budem primala prsten, najbolje će biti da svi zažmire. Da im se od prevelikog bljeska ne ošteti vid.

E da! Zaboravila sam prošnju. Pa naravno da će moj budući mladoženja kleknuti pred mene. Trava-trava. Beton-beton. Ako je ljubav prava, ne misli se ni na koljena, a kamoli hlače.

I onda će me pitati...... Ma ne. Najprije će izvaditi kutijicu. I to od crnog pliša. A ja ću se kao čuditi zašto mi daje tu kutijicu.... A On će me onda pitati da li se pristajem udati za Njega.

Ma neee! To je bez veze i tako obično. Ovako će me pitati: “Na koljenima Te molim da mi sjajiš kao najsjajnija zvijezda kroz cijeli moj život. Pa, moglo bi tako, ali....smislit ću ja to i bolje.

(Nastavit će se.)