Bila je to ljubav na prvi pogled. Gledali smo se još pet godina, a onda je bilo najnormalnije da se i oženimo. Nije to doduše nitko baš tako otvoreno spominjao, što je meni bilo i drago jer sam znala da Ljubav mog života sigurno čeka najljepši trenutak da me zaprosi.

Nekako preko nas dvoje pade dogovor da će njegovi jedne nedjelje doći kod nas na nedjeljni ručak, pa će se oni, kao roditelji, dogovoriti o svemu. O čemu???, pomislila sam sa prvim trncima zebnje. Pa ja još nisam ni isprošena. Pa, neće valjda Ljubav moga života dozvoliti da o tako divnoj i u životu najvažnijoj stvari prvo raspredaju naši roditelji, mislila sam dalje. Ma neće! Kako mi tako nešto pada i na pamet. Gdje bi On to tako?! Uostalom, do te nedjelje dijelio nas cijeli tjedan. Šest lijepih, dugih, isčekujućih dana i sigurno će u jednom od tih dana moj Budući pasti na ta svoja koljena (trava- trava; beton- beton) i pružiti mi onu, tolike godine sanjanu kutijicu od crnog pliša.

Prošao ponedjeljak. Pa bome i utorak. Otišla i srijeda. Moj Budući i do nedjelje sačuvao svoja koljena. A dobro sad. Ne treba praviti paniku. Sigurno je On odlučio da jedan tako važan trenutak u našem životu podijelimo sa našim roditeljima. I dobro je tako, pomislila sam dalje. Imat ćemo i mi svoju djecu i sigurna sam da ćemo ih jako voljeti i da ćemo i mi željeti sa svojom djecom dijeliti te veličanstvene trenutke.

Došla i najljepša nedjelja moga života; nedjelja u kojoj ću biti isprošena na najromantičniji i najveličanstveniji način. Nisu oni pravo ni ušli u našu kuću, tu moj tata odmah ustvrdi (valjda u želji da im ugodi), kako on poznaje njihovu familiju. Bili su to uvijek radini i pošteni ljudi. Kome nisu pomogli, nisu mu bome ni odmogli. A i njihov je mlin uvijek bio nadaleko cijenjen i poznat i moj tata i svi njegovi rođaci su išli u taj mlin.

Ovi (roditelji mog Budućeg) bi najradije da je to tako, al' moradoše reći da oni nisu ti koje moj tata poznaje i to iz jednostavnog razloga što oni naprosto nemaju mlin niti su ga ikad imali, već se radi o njihovim prezimenjacima koji stanuju prije velikog mosta sa desne strane ceste, a ovi, budući moji, stanuju prije velikog mosta sa lijeve strane ceste. Ali, poštenje i radinost se ni njima ne može osporiti. A nije bome ni u mlinu sve. Imaju i oni svoje bogatstvo, sad se već vidno uzrujala moja buduća svekrva. Njihovo bogatsvo je njihov sin. Ovaj tu.

Bome, nema svatko takvog sina i,....treba bome imati takvog sina! Mom tati, (a i nama ostalima) prisjede svaka šnita kruha i svako zrno koje je samljeo u mlinu sa desne strane ceste, a prije velikog mosta. Još će oni sada pomisliti kako je moj tata „zazinuo“ na mlin i bogatstvo.

Nekako u pol glasa moj tata nešto ispentlja da je to onda sigurno neka druga familija koju on poznaje i da ove, od mog Budućeg, ovog tu, kakvog bome nema svatko, a i ne može ga svatko ni imati, moj tata ne poznaje.

- Ma on vam je jako gluh, preuzme stvar u svoje ruke moja mama, misleći da je silno popravila stvar. -Ma da, ja sam vam jako, jako gluh, pobrza moj tata, a ja i moj Budući se pogledamo očajno, ali i sa nadom da smo samo nas dvoje primijetili kako je moj tata sve odmah čuo što je mama rekla. A tako gluh?! - K'o top, ponovila je moja mama. -Samo da u toj gunguli moj Budući ne zametne crnu plišanu kutijicu, pomislila sam ja dok smo u dosta napetom ozračju svi sjedali za stol.

(Nastavit će se)