Rastu lješnjaci. Neokopani. Neobrezani. Nepokošeni. Začuđeni.

-Gdje su svi?!

Zašto ne dovode djecu u voćnjak na igranje?

I,...ne pamtimo kada su zadnji puta na livadi kraj voćnjaka pekli janje na ražnju.

-Pa je l' vi ne znate?!, u čudu će veliki orah kojemu krošnja seže do vrha neba, pa sve vidi i sve čuje.

-Što, povikaše u glas svih pedeset lješnjakovih grmova.

-Gazdarica umrla, reče orah.

-Pa znamo.

Do kraja voćnjaka se čuo plač i jauk.

Ali gdje su ostali?, upitaše lješnjaci.

-A gdje su; sumorno će stari orah.

Najprije otišla kćer. Valjda u Irsku. I odvela svoju djecu.

-A što je sa sinom?!, upitaše lješnjaci.

-On je u Norveškoj. I njegova familija.

-Paaaa, je l' pišu ocu? Je l' ga zovu?

-Ah, s početka jesu. Često. Onda sve rjeđe. Sad nikako. Ne stignu, kažu. Rade po cijeli dan. Život tamo skup. Ništa svoje nemaju, pa sve jadni plate. I nikog svog nemaju, pa sve moraju sami. Oni na poslu. Djeca im po vrtićima. S večeri dođu u taj skupi stan, operu se, prespavaju, pa sutra opet ispočetka.

-Pa kako nam to sve već nisi rekao ?, ljutnu se lješnjaci, kad tako sve znaš.

-Ah, šta ću pričati i gazdinu tugu raznositi? Pa nisam baba.

-A je l', kako gazda?, upitaše lješnjaci.

-Kako bi jadan bio, uzdahnu orah tako duboko i žalosno, kao da su se njegova djeca otišla zlopatiti u bijeli svijet. Noge ga odavno ostaviše, a sad i vid sve slabiji.

-O jadan čovjek, sažalno će lješnjaci.

-Ma jadan, nego kako nego jadan. Nije baš ni pri novcu, reče orah.

-Pa zašto ne proda naš urod?, rekoše lješnjaci. Baš smo rodili. Plodovi krupni. Pa da se jadan pomogne.

-Ma kome da proda? Sve star čovjek do starijeg. U cijeloj ulici nema jednog jedinog djeteta.

-O Bože dragi, razžale se lješnjaci. Onakva familija. Onakva djeca. Onakva cika između naših grmova. A gle sad.

Pa je l' bi mogla država kako pomoći?, opet će lješnjaci. Možda da otkupe naše lješnjake i tvoje orahe, da sa tim gazda makar drva kupi.

-Ma kakva država, ljuto će orah. Država ne može ni samoj sebi pomoći.

-Pa kako ne može? Tko ne bi otkupio ovako divne, krupne lješnjake?

-Ma šutite kad ne znate. Da vidite što ja vidim i da znate što ja znam, sve bi vam bilo jasno. Država ne treba ni ljude, a kamoli lješnjake.

-Ma šta pričaš ti, zgranuto će lješnjaci. Kako ne treba ljude?

-Tako!, reče orah. Ljude treba zaposliti, djecu im treba školovati, sve ih skupa treba liječiti. I cijepiti. I koješta drugo.

Onda se nadigao neki veliki vjetar, pa orah zašutio.

-Bog zna gdje je ta Irska. I ta Norveška. Kad bismo mogli nekako javiti gazdinoj djeci da se vrate. Umrijet će im otac od tuge, ako ni od čega drugoga. Ili, da im bar po nekom pošaljemo lješnjaka. I oraha. Da siročići makar to ne kupuju u tom dalekom, skupom svijetu.

Iza vjetra počela kiša, pa i lješnjaci zašutjeli i utonuli u san.