Bilo to jako, jako davno.

Toliko davno, da živi ljudi i ne pamte.

Živio na svijetu Čovjek i njegova Motika.

Imali u kući i ića i pića u izobilju.

Al', Motika imala tešku narav, pa se Čovjek odluči rastati od nje i otići u grad.

-Naći ću neku Trgovinu, mislio je Čovjek.

Gladan biti neću.

- Samo ti idi, dovikivala mu ljuto njegova Motika.

Kad dobro ogladniš, i vratit ćeš se!

Ali,...Čovjek se nije vratio.

-Bolje biti i gladan, nego kopati od rane zore do mrklog mraka, mislio je Čovjek.

Nikad nikome nije priznao da Motiku poznaje, a kamoli da je nekad živio sa njom i od nje.

- Taman posla! Pa da mi se smiju ovdje u gradu.

Gledao Čovjek da ima bolju košulju.

I cipele.

Da ga više cijene i poštuju.

(Grad je to.)

A u želudac ionako nitko ne može zaviriti.

Pa Čovjek u njega trpao jeftine salame, puno kruha i još više tijesta.

Šparao Čovjek, šparao, podigao i neki kredit pa kupio sebi auto.

-Našta to ličiš, Čovječe ?!, doviknu mu Motika, kad je prvi puta došao u selo da mu vide auto.

Čovjek se napravi da je i ne čuje, i ne vidi, i ne poznaje.

-K'oda je Ona bolja?!

Ja sam se jako udebljao, a Ona bome još jače zahrđala.

Vozao se tako Čovjek po selu i vozao.

Svi mu se divili, svi mu zavidjeli, a On bome pravo uživao i od ponosa se nadimao.

Gdje god došao, nešto mu dadoše.

Jer,...On je sada u gradu.

I,...jer ima auto.

A oni samo traktor.

Neki ni to.

I jer ima čistu i mirisnu košulju.

A ne k'o oni.

Znojavu i prljavu.

I jer ima lijepe cipele.

Kaže da su prave kožne.

A ne k'o oni.

Gumene čizme.

Hladne i blatne.

Jedni mu dali kokoš.

K'o, ne bi ni uzeo, al' kad je domaća.....

( A nije vidio ni jeo kokoš otkako se od Motike rastao.)

Drugi mu dadoše čak pedeset jaja.

Pa i njih uze jer su domaća.

Inače ne bi.

(A pedeset jaja nije imao u kući otkako se od Motike rastao.)

I tako; malo po malo, napuni se auto, pa se Čovjek odveze u grad, sve pazeći da ga ne ugleda njegova Motika.

Kad izjeo sve što je u selu dobio, upali auto, pa dođe opet.

Po svega „domaćeg“.

I sve opet ispočetka.

Netko mu dade litru rakije.

Domaće.

Drugi mu dadoše vreću krumpira.

Domaćeg.

Treći čak dva para mesnih kobasica; friško odimljenih i domaćih.

U jednoj mu kući nagrabiše čak pet kila svinjske masti.

Domaće.

Naravno.

-Što mu stalno dajete ?!,poviče Motika bijesno.

Da mu ne tovarite taj autić svaki put kada dođe, već bi se odavno meni vratio, ljuto će Motika.

I ..., nastavi hrđati.

Šta će jadna?

Sama ne može ništa.