Stigla Helena. Još prije mjesec dana. I odmah „otvorila“ svoju trgovinu. Izrađuje i prodaje slike. Ja sam kupila ovu. Za 50,00 kn.

To je njen tata. (Moj sin.) Nudila mi je i sliku njene mame, al' tu nisam htjela kupiti da je može kupiti ona druga baka. (Moja prija.) A i nemam toliko zida i za njenu sliku.

Ja sam „otvorila“ heklaonicu. Odavno. To već znate.

I tako, sjedimo nas dvije za prošlih vrućina, ona pravi svoje slike, a ja vuneni prekrivač od pačvork kocki. -Jako ti je lijepo to što radiš, reče Helena za jedne od naših kava, kada je u njenoj šalici kakao. (Jer je još mala, priznaje i sama. Iako nerado.) -Bako, a koliko ti to košta? -500,00 kn, odgovorim ja. -Aha, reče Helena. A je l' se može kupiti samo jedna kocka?, nastavi ona dalje naš razgovor. -Može, odgovorim ja. Radim kocku po kocku, pa ih mogu tako i prodavati. -Bako, a koliko košta jedna kocka? -10,00 kn. -Ja ću onda kupiti jednu kocku, odluči Helena i otrči po svoj mali, lakirani, dječji novčaničić i stvori se sa 10,00 kn. -Ma ne moraš ti meni odmah platiti, velim ja. -Moram, moram, odlučno će ona. Ako ti odmah platim, heklat ćeš moju kocku. Tako i bi. Stavila sam vuneni prekrivač u stranu i odmah počela Heleninu kocku. Naručenu. I plaćenu.

Helena ima samo osam godina, iako ona voli reći da će na jesen imati devet. I dva razreda osnovne škole. Ni pametnija, ni naprednija od većine svojih vršnjaka. Ima samo poštenje i logiku osmogodišnjeg djeteta. Samo osmogodišnjeg djeteta. Dobro, u jesen će biti devetogodišnje dijete. Najprije pitala za cijenu. Onda odabrala onoliko i samo onoliko koliko može platiti. I platila unaprijed „da bude sigurna da će se njeno raditi“.

Eh, da su bar odrasli ljudi imali pamet, logiku i poštenje osmogodišnjeg djeteta (,dobro, u jesen devetogodišnjeg), ne bi sada i po ovim vrućinama Andrija Jarak prebrojavao kuće, bazene i automobile ljudi koji ne znaju ni sami reći kako i od kuda su ih platili. I da li su platili.