–Joj, pa kako Vi to sve stignete?!, govorila sam zadivljeno jednoj susjedi, dok je u toploj, ručkom mirisnoj i pospremljenoj kući iznosila uoči jednog Božića pred mene Božićne kolače.

- Ma, meni to ništa. Ja to za čas, odgovorila je.

- Vidiš što je žena! , pomislila sam još zadivljenije. A ne k'o ti: potrči, poleti, pa nit' spremljeno, nit' skuhano, nit' ispečeno. Došlo mi da se na licu mjesta, još u toj njenoj divnoj kući i pred tih njenih sto vrsta kolača, rasplačem zbog svoje sporosti, neorganiziranosti i nesposobnosti.

- Ma daj, ne budi luda. Ma samo ti nabija komplekse!, tješila me susjeda sa druge strane ceste. Pa znaš kako ona to radi?! Ona ti već početkom dvanaestog mjeseca krene sa suhim kolačima.

- Ozbiljno? A je l' joj ne otpuste do Božića?, nastavim ja zabezeknuto.

- Ma neee! Kad se ohlade, stavi ih u hladnjaču. Pa onda, kad sve isposprema i završi po kući, izvadi te kolače iz hladnjače, napirliti se, sjedne ih šećeriti i čeka ovakve bene kao što si ti naišla, da joj se dive i čude kad je to sve napravila.

– Stvarno? -Ma kad ti kažem! Vidjela na svoje oči, nastavi moja susjeda.

– E znaš, ja ću iduće godine početi peći čim se vratim sa mora.

- E sad si ga i ti pretjerala, ljutnu se moja susjeda. I od tada, a bilo to prije dosta godina pa do danas, ne baš odmah poslije mora, ali kad „zazvoni“ početak dvanaestog mjeseca, ja krećem. I,... čim su oni meni u hladnjači, nastaje u meni takav jedan spokoj i sigurnost, pa mi kasnije i oni filovani krasno ispadnu jer nisam nervozna, niti sam u strci.

I,...laže svatko tko tvrdi da je ispeći Božićne kolače „njemu ništa. I da on to u tili čas. I da i sve druge poslove uz to poradi“.

Kako da ne!