-Šta misliš, da li da krenemo?, pitao zeleni izdanak plavog zumbula svog prvog susjeda. Zelenog izdanka roza zumbula.

-Ja se još bojim, veli zeleni izdanak rozog zumbula. Znaš kakva je veljača. Najprije te suncem namami, a onda te mrazom pofuri, zaključi zeleni izdanak rozog zumbula.

-Ma i ja se bojim mraza. Ali,...ako zbog straha ne procvatemo, usahnut će nam lukovice i opet ništa od cvijeta.

Mislili se i premišljali tako zeleni izdanci plavog i roza zumbula. Svakog podneva čvrsto odlučili sutra procvasti i svakog jutra zbog hladnoće odustajali.

-Ja ipak mislim da krenemo, opet će izdanak plavog zumbula. -A ako se smrznemo?, plašljivo će Rozi. -Ja sam odlučio, reče Plavi. Ja sutra izbacujem cvjetove, pa kako bude. -A šta ću ja jadan?, sa strahom će Rozi. -Pa ne znam, odgovori Plavi. Susjedi smo. Prijatelji. Skoro braća. Al' ipak, svak svojom glavom misli i za sebe odlučuje, reče Plavi, sklopi svoje zelene izdanke oko male cvjetne stapke i zaspe. Jer, veliki je njemu sutra dan. Treba procvasti. I hoće. Pa kako bude, bude. Odlučio je.

Zeleni izdanak Rozog zumbula nije zaspao. Od brige i straha ga boljela cijela lukovica. Što bi; kako bi; da li bi i on? Ili možda ipak ne bi?

-Sto mu gromova! Prestani se već jednom meškoljiti i uspijati, podviknu oštro bijeli Narcis, koji je procvao još prije nekoliko dana. Odluči se već jednom i pusti nas ostale da spavamo, nastavi bijeli Narcis grditi zelene izdanke rozog zumbula. Uostalom, dragi Bog je svakom dao slobodu, pa i tebi. Ako ćeš cvasti, cvati, ako nećeš, nemoj, samo nas pusti da spavamo.

Prikazuju se ovih dana snimke vlažnog „stana“, koji Država navodno ilegalno naplaćuje srednjovječnoj ženi. Malo je reći „užas“. Ona i kći, k'o dvije krtice ispod zemlje. Kaže, žive tu već godinama.

-A zašto?, pitam se ja koja svakodnevno putujem kroz prazna slavonska sela. Kuća do kuće; kuća do kuće; kuća do kuće; kuća do kuće; kuća do kuće. Sve i jedna obnovljene iza Domovinskog rata. Sve i jedna prazna. Svaka od njih samuje na golemoj i plodnoj slavonskoj okućnici. Sve i jedna ograđene lijepim metalnim ogradama. Samo da ih je svježe obojiti. Uz jednu kuću orah. Uz drugu kuću orah i dvije šljive. Uz treću kuću trešnja i višnja. Sve već napupale. Uz jednu kuću čak i pušnica. Zidana. Čitava. Uz svaku kuću bunar. U nijednoj kući čovjek.

-Ženo iz podruma! Zašto živiš u Zagrebu? Što će Zagreb Tebi? I što ćeš Ti Zagrebu?

Sa tih 500,00 kn koliko zaradiš čisteći stepenice, možeš iznajmiti svaku od ovih kuća kraj kojih ja prolazim. A onda, s vremenom je i kupiti. Jer, ovdje za branje jagoda plaćaju 500,00 kn. Dnevno, ne mjesečno. Plus gablec i prijevoz.

Kakva pomoć? Zašto pomoć? Od koga pomoć?

Možda ni svaka pomoć nije pomoć. Nego tek medvjeđa usluga. Neka sama shvati. Neka sama odvagne. Neka sama odluči.

Uostalom, koliko god grubo i bešćutno zvučalo, povijest svjedoči da su glad i siromaštvo preseljavali ljude u sitije krajeve.