(Srušili smo bor uz koji su naša djeca odrasla, a mi ostarili. Pa smo od bora napravili stol. Da neka nova djeca odrastaju uz njega.)

-Zvat ćemo doktora, reče Čovjek svojoj Ženi kad im se rodio sin.

Dobro je imati svog doktora. Ne daj Bože ničega, al' doktor uvijek treba.

-U pravu si. Posjest ćemo ga na čelo. Ali,...doktoru ne priliči sa svakim za stolom sjediti.

-Pa ne priliči, složi se Čovjek sa svojom Ženom. A da pozovemo i nekog advokata? Ili makar veterinara? To su učeni ljudi, dostojni da za istim stolom sjede uz doktora.

-Dobro kažeš, reče Čovjek.

Kako rekoše, tako i napraviše. Advokat do doktora, veterinar do advokata, dogradonačelnik do gradonačelnika i napuniše stol. Puno jeli, još puno, puno više ponijeli. Susjeda ni jednog.

Kad im se rodio drugi sin, bilo isto tako, samo što su dodali svećenika jer,...i njega svaka kuća treba imati i dobro je sa njim dobar biti.

Susjeda ni ovaj put. Ni jednog.

Tako bilo i kad im se rodila kći.

Kad im se zapalila kuća, doktor se nije javljao na telefon, veterinar navodno telio neku kravu, advokat radio na „slučaju“, umjesto dogradonačelnika i gradonačelnika ljubazno se javila telefonska sekretarica uz napomenu da se može ostaviti poruka, a do svećenika se nije moglo.

-Brže, ljudi, brže, vikali susjedi gaseći zapaljenu kuću. 'Ajmo, 'ajmo, troje djece imaju! Kako će bez kuće?

Trčali susjedi k'oda svoje gase. I ugasili. Čak prije vatrogasaca. No, nešto malo ipak vatra dohvatila. Izgorio stol za kojim su sjedili doktor, advokat, veterinar, dogradonačelnik i njima slični. Izgorio zauvijek.

-Ne plači, susjeda, tješile uplakanu Ženu okolne susjede, donoseći svaka ponešto za jelo. Lako za stol. Možemo i na zemlji. A dok je jela kod nas, ni vi nećete biti gladni.