Čim su se razišli gosti sa krstitki, „prijeđe“ mali Ante preko ceste donijeti kolača i dobar komad torte meni, njegovoj prvoj susjedi. Ni dva dana iza toga, prijeđe cestu i njegov tata, sa punom vrećicom svježe nabranih varganja.

Cestu prelazimo stalno. Nekad prenoseći flance, nekad sa tanjurom kolača, nekad sa posudicom kuhanog jela. Sve mi ovdje imamo. Što nemamo, ima susjed preko puta. A što ima jedan, imaju svi. Tako se živi na selu.

A u neka davna vremena (nekom davnija, nekom manje davna), svi smo se selili u grad. I ja. A čujte, što rekla davno moja mama, selo je selo, a grad je ipak grad. Kaj ne?

U gradu su zujali usisavači. Slavine blistale od čistoće. Bašča, ako se uopće ikad i spominjala, zvala se “vrt”. Pazili smo da pri govoru ne ispuštamo samoglasnike; da govorimo književno. Učlanili smo se u knjižnice i čitaonice. Subotom smo išli na tržnicu. U gradu se ne kaže ni plac, ni pijaca. Što god?! Tamo smo nadmeno i nadmoćno prebirali povrće. A onda se tramvajem vraćali u stan, koji smo kupili na kredit za cijeli život. Tramvaj je onda bio pojam.

Plaća se zvala „osobni dohodak“. Bila je mala, ali redovna. I nisi se morao bojati da će ti isključiti struju. Ali si struju morao šparati. I struju, i vodu, i sve što se moglo jer,...dok platiš kredit, od „osobnog dohotka“ ostane tek toliko da kupiš gorivo i odeš kod svojih na to mrsko, blatno selo, makar po povrće, ako već ne daju mesa. A uz sve to, moralo se i na more. Crklo, puklo, moralo se jer,...nećeš ti valjda biti gori od ostalih. More prisjedne još dok si na moru. Sve skupo, djeca traže. Trebalo bi i nekih suvenira kupiti. Ma užas. A već idući mjesec registracija. Tehnički. Opet užas.

Kad sam ja doselila u grad, nitko od susjeda iza zatvorenih vrata i zaključanih haustora nije izašao da nam poželi dobrodošlicu. Nitko nije, makar nazvao da pita treba li nam što, makar za prvu ruku, dok ne spojimo peć i priključimo vodu. Ne znam da l' znaju da sam odselila. Nisam se ni ja javila. A i kako bih kad je sve zaključano.

Kokoši kokodaču. Pijetao kukuriče. Patke gaču. Tu ne treba novčanika. Čaj raste na livadi. I kamilica. I kadulja. I menta. Nisu upakovani, ali,...ne znaš koji više miriši. Tržnica je u vrtu, ako baš hoćete književno. Mesnica u svinjcu, kokošinjcu, tko već što ima i što voli. A ljudi po vani. Po baščama, po livadama, po voćnjacima. Svi se vide, svi nešto jedni drugima dovikuju.

Tramvaja nema. Automobili su rijetki.

Svega ovdje ima. Samo je puno, puno, puno praznih kuća.