Bilo to jako, jako davno. Toliko davno, da živi ljudi i ne pamte. Živio na svijetu Čovjek i njegova Motika.

Imali u kući i ića i pića u izobilju. Al', Motika imala tešku narav, pa se Čovjek odluči rastati od nje i otići u grad. -Naći ću neku Trgovinu, mislio je Čovjek. Gladan biti neću. - Samo ti idi, dovikivala mu ljuto njegova Motika. Kad dobro ogladniš, i vratit ćeš se!

Ali,...Čovjek se nije vratio. -Bolje biti i gladan, nego kopati od rane zore do mrklog mraka, mislio je Čovjek.

Nikad nikome nije priznao da Motiku poznaje, a kamoli da je nekad živio sa njom i od nje. - Taman posla! Pa da mi se smiju ovdje u gradu. Gledao Čovjek da ima bolju košulju. I cipele. Da ga više cijene i poštuju. (Grad je to.) A u želudac ionako nitko ne može zaviriti. Pa Čovjek u njega trpao jeftine salame, puno kruha i još više tijesta.

Šparao Čovjek, šparao, podigao i neki kredit pa kupio sebi auto. -Našta to ličiš, Čovječe ?!, doviknu mu Motika, kad je prvi puta došao u selo da mu vide auto. Čovjek se napravi da je i ne čuje, i ne vidi, i ne poznaje. -K'oda je Ona bolja?! Ja sam se jako udebljao, a Ona bome još jače zahrđala.

Vozao se tako Čovjek po selu i vozao. Svi mu se divili, svi mu zavidjeli, a On bome pravo uživao i od ponosa se nadimao. Gdje god došao, nešto mu dadoše. Jer,...On je sada u gradu. I,...jer ima auto. A oni samo traktor. Neki ni to. I jer ima čistu i mirisnu košulju. A ne k'o oni. Znojavu i prljavu. I jer ima lijepe cipele. Kaže da su prave kožne. A ne k'o oni. Gumene čizme. Hladne i blatne.

Jedni mu dali kokoš. K'o, ne bi ni uzeo, al' kad je domaća..... ( A nije vidio ni jeo kokoš otkako se od Motike rastao.) Drugi mu dadoše čak pedeset jaja. Pa i njih uze jer su domaća. Inače ne bi. (A pedeset jaja nije imao u kući otkako se od Motike rastao.)

I tako; malo po malo, napuni se auto, pa se Čovjek odveze u grad, sve pazeći da ga ne ugleda njegova Motika.

Kad izjeo sve što je u selu dobio, upali auto, pa dođe opet. Po svega „domaćeg“. I sve opet ispočetka. Netko mu dade litru rakije. Domaće. Drugi mu dadoše vreću krumpira. Domaćeg. Treći čak dva para mesnih kobasica; friško odimljenih i domaćih. U jednoj mu kući nagrabiše čak pet kila svinjske masti. Domaće. Naravno.

-Što se vi miješate među nas ?!, poviče Motika bijesno. Da mu ne tovarite taj autić svaki put kada dođe, već bi se odavno meni vratio, ljuto će Motika. I ..., nastavi hrđati. Šta će? Sama ne može ništa.