-Ako mi Ti ne pomogneš, propao sam!, reče Čovjek, skrštenih ruku gledajući u Nebo.

-Što hoćeš?, reče dragi Bog, sažalivši se na očajnog Čovjeka.

-Izgubio sam ugled. A bez njega mi nema života. Ni kruha. Ni meni. Ni mojima.

-Pa kako si ga izgubio?

-Pa ne znam. Ni kako, ni gdje. Zato te i molim za pomoć. Ti si najviši. Samo Ti s Neba možeš vidjeti gdje mi je ugled. A ako ga ni Ti ne nađeš, meni života nema.

Raditi znam. I hoću. I mogu. Al’ otkad sam izgubio ugled, nitko mi posla ne daje.

-Dobro, reče dragi Bog. Idem odmah pogledati.

Gledao Bog jedan dan, ugleda nema. Pa, pogledat ću još sutra, za dana, reče Bog sam sebi.

-Žao mi je, reče trećeg dana dragi Bog Čovjeku. Nisam ni danas pronašao Tvoj ugled.

Što ću sad?, zavapi Čovjek.

-Ne očajavaj odmah, reče Bog. Sjedi, smiri se, sjeti se gdje si radio. Tamo prvo treba tražiti, reče Bog. Je l’ se sjećaš što si radio? Kod koga?

-Sjećam se! Svakog se posla dobro sjećam. Radio sam kod jednog čovjeka iz obližnjeg sela.

-Pa jesi li mu dobro obavio posao?, upita dragi Bog.

-Jesam, jesam, pobrza Čovjek bez ugleda.

-Pa onda nisi kod njega izgubio ugled. Tamo ga ne trebamo ni tražiti. Gdje si dalje radio?

-Radio sam kod njegovog susjeda

- Pa jesi kod susjeda posao pošteno obavio?

-Pa jesam. Skoro.

-Kako “skoro”?, upita dragi Bog.

-Pravio sam mu ogradu. Dao mi novce za jaču žicu, a ja kupio slabiju.

-Eto, tu smo, reče Bog. Tu si izgubio ugled. Tu ga treba i tražiti!

-Ma nisam, dragi Bože! Žica k’o žica!, pobrza Čovjek. Ogradiš s jednom, ogradiš i s drugom. Glavno da kokoš ne može proći.

-Pa je l’ ti ostalo novaca nakon što si kupio tanju žicu.

-Pa, ovaj, ostalo. Al’ nešto malo.

-Pa jesi mu vratio to malo.

-Ma mislio sam, al’ poslije zaboravio. No, ograda je dobra, i čvrsta, posao sam dobro obavio i tu sigurno ugled nisam izgubio. Sto posto!, reče Čovjek sigurnim glasom.

-Pa tako možemo do sutra, reče dragi Bog već pomalo ljuto. Mislim da ćeš Ti najbolje znati gdje si to izgubio svoj ugled. Gdje si zadnje radio, reče Bog!

-Kod jedne stare žene, prisjeti se Čovjek. Vrlo brzo.

A jesi kod nje pošteno radio?, upita Bog, ni sam više ne znajući zašto se, kraj tolikih božanskih poslova još sa ovim zamlaćuje.

-Pa jesam, reče Čovjek nesigurno.

-Zašto onda kažeš “pa”? I zašto si tako nesiguran?, upita Bog.

-Ukrao sam joj lojtre.

-Šta pričaš to, Čovječe? Ukrao si lojtre? Svojoj mušteriji. Staroj ženi, uzvikao se dragi Bog u nevjerici.

-Ne ljuti se, Bože, i ne viči na mene. Nije to grijeh. Ja nemam lojtre, a žena je stara i na njih se ne može popeti ni da žarulju zamjeni.

-A moj, Čovječe, moj Čovječe! NEĆEŠ TI UGLEDA VIŠE NAĆI NI DO KRAJA SVOGA ŽIVOTA! I ja se za svakog trudim i dangubim, reče dragi Bog i ljuto ode niz Nebo.