Uvijek nasmijanu, kao na ovoj slici sa unucima. Uvijek spremnu pomoći, pokloniti, utješiti, ohrabriti, naučiti.

Ostalo petero djece. Sve divni, vrijedni i pošteni ljudi. I njihova djeca. I od njihove djece djeca. I mi ostali. Susjedi, rođaci, prijatelji.

Svima će nam zima nekako proći. Ali, što ćemo svi skupa kad je u proljeće ne budemo vidjeli u njenoj bašči? Ne znam. Ne mogu to ni zamisliti. Jer,...bez nje, naš sokak više nikad neće biti isti.

“ Draga naša Bako! Urezale su mi se u pamćenje riječi koje si izgovorila na dedinom sprovodu. Riječi koje su nastale u neopisivoj boli zapravo su bila zrnca životne istine, životne istine o vremenu i prolaznosti. Nikada Te prije nisam vidjela tako ranjivu i krhku dok si stajala u crnini, čvrsto držeći krunicu u ruci.”Prebrzo je sve prošlo, djeco moja, tako je prebrzo prošlo.” Tvoje riječi su me pogodile u srce kao tisuću iglica.. Htjela sam vratiti vrijeme da opet budeš mlada, da proživiš život zajedno sa svojim Tonom. Ali, život nema reprizu, on je jedinstveno i neponovljivo iskustvo za sve nas i baš zato gubitak toliko boli. A Tvoj život, Bako, kakav je to poseban život bio. Nepregledne njive sa lakoćom si oplemenila svojim vrijednim rukama, a Tvoj pognuti lik sa motikom u ruci, stvarao je oko kuće najljepšu cvjetnu bašču. Voljela si ljude, društvo i smijeh , a u Tvoj dom je svatko rado dolazio. Život Te nije mazio, puno si se naradila, puno suza prolila, ali Tvoju energiju i snagu,bistrinu uma i sjaj u Tvojim plavim očima ništa nije moglo uništiti. Sa četrdeset godina si položila vozački ispit jer si shvatila da želiš biti neovisna, u ratu si bježala bosa po snijegu da spasiš svoj život i hrabro svjedočila istinu. Zajedno sa dedom obnovila si ognjište na kojem se i danas grijemo. Bila si ona koja daje. Sebe i od sebe, nikada ona koja uzima. Ti si za nas bila kamen temeljac, ona koja okuplja, čija ljubav i toplina zrači i spaja. Svatko od nas, Tvojih unuka, mogao bi ispisati čitavu knjigu priča i uspomena o Tebi i dedi. Iz godine u godinu dočekivale su nas vaše nasmiješene plave oči. Već u Kutini osjetio se miris kolača i zvuk dedinih večernjih vijesti. To je bio znak da smo blizu. Kroz prozor smo gledali prirodu, sve te ljude, njihove kuće i dvorišta, ali ni jedna bašča nije bila tako lijepa kao Tvoja. Svima smo se hvalili kako branimo kukuruze od divljih svinja, od tih “divljih veprova”, a Ti i deda ste nam uvijek znali napraviti doživljaj od vaših uobičajenih poslova. Kod vas je uvijek bilo mjesta za sve. Spavali smo zgurani u krevetima pod toplim pernatim jorganima ispod kojih se najslađe sanja, a tko je bio najstariji , mogao je spavati u ujinom krevetu. Ujutro bi se otvorila vrata sobe, a Ti rekla:”Diž’te se, pilići moji!”

Iz kuhinje se osjetio miris kave i poderanih gaća, naših omiljenih slastica. Pucketanje drva na vatri, vaši prigušeni glasovi iz kuhinje, Tvoje snažne ruke koje mijese tijesto i stol prepun hrane za blagdane. Najveće radosti djetinjstva proveli smo u Tvom dvorištu. Sa dedom smo vozili traktor, ganjali guske i čekali da kokoši snesu jaja…. I sad, kad smo veliki, sve bi dali da se možemo vratiti u to vrijeme kada je tako malo trebalo za veliku sreću. Draga, bako, znam da deda sada ima sluh mladića i da Te dobro čuje i da zajedno s njim slušaš ove naše riječi i da si ponosna. Bako, Tvoja prisutnost je posvuda; utkana je u naša tijela, u naš pogled, glas i ruke. Znala si da se ljubav krije u najmanjim trenucima: kad se od brašna stvara kruh, od vune topli džemper, a od djece ljudi. Život, da, vi ste bili taj život u punom smislu te riječi. Vaša djeca, unučadi i praunučad, vaše cur’ce i dečki, 28 ljudskih duša koje nose djelić vas u svojim genima, u svom srcu i sjećanju. I dok god su tu, i vi ste tu. Znamo da sada vaše tople plave oči ponovno sjaje i da su vam lica ozarena od sreće jer nas je danas toliko došlo poslati vam posljednji pozdrav. Zbogom ,bako, zbogom, deda, hvala vam što ste nam svojim primjerom pokazali kako se živi i voli. Bako, neka Ti je laka hrvatska zemljica. Počivaj u miru. Volimo Te svi koliko nas ima.”

U ime svih Blažinih “pilića”, ovo oproštajno pismo pročitala je unuka Laura, grcajući u suzama.

Što reći? Lako je umrijeti, ako nisi živio džabe. I ako ostaješ u tolikim ljudskim srcima.

Počivaj u miru, draga naša Blažo!