Upravo ovih dana iz Sretne zemlje dolaze k nama Božićne vile. Jedna od njih se zove vila Vanilija.

Nije najljepša među vilama, ali je jako, jako dobra i donosi sreću. Dok leti zrakom iznad sela i gradova, sve popravlja na sebi što se u letu može popraviti, da ne dangubi putem. Vijori za njom bijela štirkana kecelja sa izvezenim grančicama božikovine, a u rukama joj preteške vrećice, cekeri, košare, mreže. Sve joj se urezale u njene bucmaste vilinske ruke. Napakovala sreće koliko god su joj krila mogla ponijeti, samo da joj izmogne za svaku kuću, za svaki stan, da budu sretni ljudi na cijelom svijetu.

Sleti ona u svaku ulicu. Sjedne malo na tu svoju prtljagu, otpuhne svoju vilinsku kosu u stranu, pa krene očima prelaziti po svakoj kući, po svakom prozoru, da zna kamo da krene i gdje će moći ući u kuću.

-Ovih na uglu opet nema. Tako im lijepa kuća, a nikad nisu kod kuće. Ni dima iz dimnjaka, ni svjetla sa prozora. Šteta, a toliko sam im sreće ponijela iz Sretne zemlje, žalosno će vila Vanilija, pa preleti u drugo dvorište. Uf, zape joj jedan ceker za ogradu.

- Joj, kod ovih je krasno. Tu ću se lijepo zagrijati, reče vila i uđe. Kad ono, u zraku miris vanilije, miris od kojeg ta vila živi. Domaćica s pregačom oko sebe u toploj kuhinji peče krancle i valja ih u mljeveni vanil šećer. Sa peći miriše ručak. Rastrči se vila Vanilija, sve joj vijori njena nevidljiva kosa, istresa po cijeloj kući sreću iz svojih košara. Onda izleti neprimjetno kako je i ušla i odleti dalje niz ulicu.

-O, Bože, ovi se siromaci i ove godine svađaju. Bojim se k njima ući, reče vila Vanilija i uplašeno pobjegne sa tog nemirnog praga.

-Joj vidi, tu ću ući. Ova žena peče kekse na mašinu. To nisam vidjela dugo, a prevolim ih. I tu ću se lijepo nauživati mirisa vanilije.

I tako, od praga do praga, od kuće do kuće, raznosi mala Božićna vila Vanilija sreću ljudima. U prazne kuće ne zalazi i ne ostavlja sreću njenim ukućanima. JER, U HLADNIM KUHINJAMA SREĆA BI IONAKO OZEBLA, PA POBJEGLA.