-Svi kod velikog hrasta!

Suutra svi kod velikog hrasta, vikali su mali šumski vilenjaci, trčeći k'o sumanuti velikom šumom.

Kad došlo „sutra“, a to bio Badnjak, stvarno se oko velikog hrasta okupile sve životinje.

I one male.

I one velike.

I one plahe.

I one opasne.

Vilenjaci rekli da se na Badnjak nitko nikoga bojati ne mora i da na Badnjak nitko nikome neće učiniti nikakvo zlo.

A onda se od potoka pokaza neko svjetlo i sa njim dođe Šumska Vila.

Premala.

Prelijepa.

Prenježna.

Ko'da je izašla, k'oda je nastala od bijelog i paučinastog maslačkova cvijeta.

-Drage životinje!

Već dugo osjećam da je neka velika tuga pritisla ovu našu šumu.

Tko je nesretan, ne k' kaže, pa ćemo probati razveseliti ga.

Svi smo nesretni, povikaše u glas životinje.

-A zašto?, upita blago Šumska Vila.

-Zato što je nama najteže, opet će u glas sve životinje.

-Kako najteže, začudi se Šumska Vila.

Ne može svima biti najteže.

-Može, može!, vikale opet uglas sve životinje.

Onda ih Šumska Vila prozivala jednog po jednog da čuje njegovu muku i tugu.

Imala, bome, što i čuti.

Bilo tu i muke i tuge.

Velike i prevelike.

-Ja ne želim više biti žaba, govorila je žaba.

Svi mi se rugaju.

Da imam buljaste oči.

I male noge.

I da sam ružna.

I da samo skačem i krekećem.

I da živim u mulju, rasplakala se na kraju krupnim suzama buljooka žaba.

-Pa što bi ti željela biti, sažalno će Šumska Vila.

-Želim biti Lastavica, iskreketa Žaba i prestade plakati

-Ja ne želim biti Tvor, tiho će Tvor.

I meni se svi rugaju.

I kažu da sam ružan.

I da me nitko ne voli jer stalno smrdim.

A ne smrdim, žalosno će Tvor.

-Pa što bi ti onda htio biti, sažalno će Šumska Vila?

-Roda, spremno će Tvor.

Cijeli život želim biti Roda.

Da imam duge noge, lijepo tijelo i da se bijelim k'o bijeli dan.

Roda željela biti Miš.

Da ima malo tijelo i još manje noge, i da se za kišnih dana lijepo zavuče u toplu zemlju, a ne da kisne stojeći u vodi na nogama.

Male ptice željele biti male ribe.

Da budu pod vodom, a ne da ih po cijelom nebu love velike ptice.

Zec želio biti Lisica.

Lisica željela biti Vuk.

Vuk želio biti Lav........

I tako svi skupa dočekaše noć.

-Dobro, reče Šumska Vila.

Idite sad svatko svojoj kući i sutra, na Božić, želje će vam se ispuniti.

-Je l' svačije?, povikaše životinje s nevjericom.

-Svačije, svačije, obeća Šumska Vila i nestade u šumi.

Ali, obećanje ispunila.

Svaka životinja postala ono što je poželjela.

I svaka zažalila.

Još istog dana.

Roda postala mali, sivi Miš.

Cijeli dan bježala od Mačke i skrivala se u uskim i mračnim zemljanim hodnicima.

Žaba postala Lastavica.

Imala male oči i mala krila. a po cijelom nebu je lovio Jastreb

Tvor postao Roda.

Sve mu se uškorale duge noge dok je gazao u plićaku velikog jezera, ne bi li našao nešto za jelo.

Životinje sad tek bile nesretne, pa dozvale vilenjake da pozovu Šumsku Vilu da ih vrati u njihov prijašnji život.

Šumska Vila došla, pa im i opet ispunila želju.

Svaki postao ono što je nekad bio.

Silna radost zavlada među životinjama.

Tko trčao prije, trčao i sad.

Tko plivao prije, plivao i sad.

Tko nebom letio prije, letio i sad.

Tako je i s nama ljudima.

Svaki na ovaj Badnjak donosi svoju tugu. Svoj nemir. Svoje muke.

Ne trebamo mijenjati jedni sa drugima ni tuge ni muke.

Ali trebamo pomagati jedni drugima; tješiti jedni druge, hrabriti jedni druge.

Jer, iz svoje kože niti jedan Čovjek izaći ne može.

Niti treba.

Ali svakom od nas treba i utjeha. I pohvala. I ohrabrenje.

Ako budemo tako radili, doći će i nama Svjetlo i uliti radost u naše duše.

Budite sretni i pomozite svima oko sebe da budu još sretniji.