Tako brzo proleti vrijeme od Božića do Božića. A u tom vremenu dogodi se puno. I svašta. Ima lijepih stvari. Nije da nema.. Prođu brzo. Jako brzo. Ima i ružnih stvari. Skoro još više. Možda ih nema više, al’ su teške pa prolaze sporo. Nikad im kraja.

Za vrijeme Domovinskog rata, molili smo i željeli da rat prođe.

Iza rata tražili svoje najmilije. i tako žarko željeli da ih nađemo. Obnavljali smo razrušene kuće, krčili zgarišta i “lijepili” uspomene.

Pa da preskočimo sve dalje i sve između, došla korona. Molili smo i željeli da prođe, a ona se, brate, razmilila po cijelom svijetu. Sijala strah. I smrt. I nikad proći. I nikad otići.

Sad opet rat. Nije kod nas. Ali je svuda oko nas. I opet šiba po jadnim ljudima. Koga ne ubije, njega rani. Koga ne rani, njega otjera.

Kao lokve iza kiše niču kolone ljudi bez kuće, bez doma, bez ulice, bez kućnog broja.

Iza njih rat. Smrt. Glad.

Ispred njih, ni sami ne znaju što. Samo idu. I po kiši. I po snijegu. Čak u otvorenim, ljetnim, plastičnim papučama. Samo naprijed. Tu i tamo nalože od nečega vatru.

Malo se ugriju, ili samo misle da su se ugrijali, na vatri od par kartonskih kutija, pa onda dalje. Naprijed. Negdje.

Zapravo nigdje. Jer,...ispred njih nema tog kućnog broja gdje ih se čeka.

Zato, Bože dragi, za ovaj Božić molimo da svaki Čovjek dobije neka svoja vrata. Da se iza njih može zagrijati, najesti i bez straha zaspati.

Sretan i blagoslovljen Božić svima skupa žele vaše

Mala i Velika Ladica