Bila je mala. Čak premala. Predzadnja u vrsti. I nije imala ništa. Skoro i nikoga. Zapravo, imala je samo ono nužno: da nije gladna, da negdje stanuje i da joj nije zima.

Puno godina kasnije saznala je da je rođena”jer će možda spasiti brak.” Njeno rođenje nije imalo baš nikakve veze s njom. I,...još prije njenog rođenja vidjelo se da braku nema spasa. Al’ kad se vidjelo, bilo je već kasno. Pa se rodila. Nikom. Samo sebi.

Nitko joj se nije veselio. Nitko joj nije pleo vestice. Ni spremao kolijevku.

Isčekivala ju je jedino baka. Po majci. Sa strepnjom. -Da bar ne bude djevojčica, mislila je, pokrivajući noću dva muška djeteta od druge kćeri. I njih dvojica su trebala spasiti brak. Pa nisu.

Baku po ocu nikada nije vidjela. Niti je baka vidjela nju. Kako bi je i vidjela, kad si ni oca nije vidjela. Zapravo je. Samo jednom. Kad ju je mama povela na rastavu braka. Zašto ju je vodila? To ni dragi Bog nije znao.

-Nije djetetu dovoljno dati jesti, izjedala se baka po mami, tugom zbog još jednog siročeta. Još muška djeca nekako, mislila je baka u noćima kad joj tuga i briga nisu dale spavati. Ali djevojčice su nježnije. Puno nježnije. I tijelom i dušom. Patit će jako ako bude djevojčica.

I bila je djevojčica.

I patila je. Jako.

Mama se udala. Brzo.

-Pa mlada sam, branila se. Tko mi to može zamjeriti!? A i maloj će biti bolje ako ima i tatu. I,...danas, sutra, brata ili sestru.

-Ne daj me, bako, molila je uplakana djevojčica kad je mama došla po nju. -Ostavi je kod mene, molim Te k’o dragog Boga, molila je baka. Pa tu ima i škola. -Neću, rekla je mama. Šta će ljudi reći!? Vidi je, udala se pa dijete ostavila kod matere.

Od tada je djevojčica uglavnom šutjela.

-_Ne znam ni što joj je, ni što ću s njom. Ni šta će ljudi reći što samo šuti. -_A čuj, trebala bi je odvesti kod kakvog psihologa, reče susjeda od preko puta. -A trebala bi’! Znam da bi trebala. Al’ kad? Em sam trudna, em smo u gradnji, reče djevojčicina mama. Pa djevojčicu nitko nije imao vremena voditi kod psihologa. Pa je šutjela i dalje.

-Možda bi je ovaj Tvoj trebao usvojiti, reče druga susjeda. Bolje bi se osjećala, više bi bila vaša, jednako bi se prezivala, pa bi možda počela i pričati. -Bi on, nadoveza se djevojčicina mama. Al’ treba za tim letati. A bome i košta. Raspitivala sam se ja malo.

Nitko nije imao vremena za “letanje”. Bili u gradnji i trudnoći, pa nije bilo ni novaca provesti usvojenje.

-Ma nema ni veze, govorila je dalje djevojčicina mama. Žensko je to dijete. Udat će se i svejedno promijeniti prezime.

Pa i u pravu si, složiše se obje susjede. A djevojčica je samo šutjela. I dalje se jedino ona drugačije prezivala.

Tata joj nije dolazio. Niti znao da ona samo šuti. Nije joj ni pisao. Niti za njeno uzdržavanje slao kakvih novaca.

• I bolje, govorila je djevojčicina mama.

Samo bi mi ovaj brak rasturao. Za to koji dinar što bi donio. -Ma u pravu si, složiše se opet obje susjede. Djevojčica i dalje šutjela.

A tako je žarko željela da i ona ima tatu. Svoga tatu. Pravog tatu.

-Ma ni mala ne pita za njega, govorila je djevojčicina mama. Ne samo susjedama. Svima. Da ne misle oni da ona njemu brani da dođe vidjeti dijete.

-Ništarija bio, ništarija ostao, govorila je djevojčicina mama. (Tako da čuje i djevojčica.)

-Ma posve si ti u pravu. Da on hoće doći vidjeti dijete, ne bi ti njemu i da hoćeš mogla zabraniti da vidi svoje dijete, rekoše obje susjede. (Tako da djevojčica čuje)

A djevojčica je samo šutjela.

-Kad bi bar došao, mislila je u sebi djevojčica. Sigurno bi me stavio u krilo, mislila je djevojčica.

-Zašto nikad ne dođe?, pitala se kad je već bila malo veća. Kad bi mu bar mama javila kako sam dobra. I kako Imam same petice. Al’ neće ona. Rekla je susjedama da je on gad. A kad bi baka? Al’ baka se ne smije miješati. Jer sam ja dijete od moje mame. A ne od bake, zaključi djevojčica i nastavi šutjet.

Sigurno će mi doći za rođendan. Mislila je djevojčica. Šuteći.

Ali nije došao.

Sigurno će za Uskrs.

Nije došao ni za Uskrs.

Nije došao nikad. Nije ga vidjela nikad. Osim na onoj rastavi. A toga se više i ne sjeća.

-Gad ostaje gad, govorila je često djevojčicina mama. -Djevojčica opet šutjela.

Samo joj srce kucalo. Uvijek tužno. I,... uvijek s nadom.

-Možda ga je nešto spriječilo. Možda je zaboravio njen rođendan. Možda će si sada zapisati, pa doći na idući, mislila je djevojčica.

Ali, nije došao. Ni na idući. Ni na drugi idući. Ni nikad.