Nemoj, milo, plakati, govorila je baka. Neće uvijek biti tuga. I šutnja. Kad narasteš, srest ćeš nekog predobrog. I prelijepog. I bit ćeš jako sretna.

I,.... bilo sve kako baka rekla.

Bio je lijep. Njoj najljepši. Bio je dobar. Njoj najbolji. I volio ju je jako. Volio ju je umjesto mame. Volio ju je i umjesto tate. I onog pravog. I onog kojeg je oslovljavala sa “Vi”. (Da zna da ga poštuje.)

-Hoćemo li u slastičarnu, upitao je, držeći u svom džepu i njenu ruku. -Al’ nemamo baš novaca, rekla je ona. -Za dva kolača imamo, rekao je on. I,.... uvijek ćemo imati.

Jako ju je volio. Što ju je više volio, to je ona više pričala. I smijala se. Stalno je pričala. I bila sretna. Jako sretna.

Dva puta joj je dao burmu. Najprije njenu, jedne presretne subote kad su se vjenčali. Onda svoju. Jednog pretužnog utorka kad je odlazio tamo gdje svi na kraju moraju otići.

Na njenoj desnoj ruci sada su dvije burme. Njena. I njegova.

Sretna je. I sada. Priča. I sada. Smije se. I sada. Jer, njih dvoje su se voljeli zauvijek. Bez obzira gdje je tko bio i gdje je tko sada.

Osjeti ona da je on voli. I od toga živi. Voli i ona njega. Odavde do Neba.