-Šta misliš, da li da krenemo?, pitao zeleni izdanak plavog zumbula svog prvog susjeda. Zelenog izdanka roza zumbula.

-Ja se još bojim, veli zeleni izdanak rozog zumbula. Znaš kakva je veljača. Najprije te suncem namami, a onda te mrazom pofuri, zaključi zeleni izdanak rozog zumbula.

-Ma i ja se bojim mraza. Ali,...ako zbog straha ne procvatemo, usahnut će nam lukovice i opet ništa od cvijeta.

Mislili se i premišljali tako zeleni izdanci plavog i roza zumbula. Svakog podneva čvrsto odlučili sutra procvasti i svakog jutra zbog hladnoće odustajali.

-Ja ipak mislim da krenemo, opet će izdanak plavog zumbula. -A ako se smrznemo?, plašljivo će Rozi. -Ja sam odlučio, reče Plavi. Ja sutra izbacujem cvjetove, pa kako bude. -A šta ću ja jadan?, sa strahom će Rozi. -Pa ne znam, odgovori Plavi. Susjedi smo. Prijatelji. Skoro braća. Al' ipak, svak svojom glavom misli i za sebe odlučuje, reče Plavi, sklopi svoje zelene izdanke oko male cvjetne stapke i zaspe. Jer, veliki je njemu sutra dan. Treba procvasti. I hoće. Pa kako bude, bude. Odlučio je.

Zeleni izdanak Rozog zumbula nije zaspao. Od brige i straha ga boljela cijela lukovica. Što bi; kako bi; da li bi i on? Ili možda ipak ne bi?

-Sto mu gromova! Prestani se već jednom meškoljiti i uspijati, podviknu oštro bijeli Narcis, koji je procvao još prije nekoliko dana. Odluči se već jednom i pusti nas ostale da spavamo, nastavi bijeli Narcis grditi zelene izdanke rozog zumbula. Uostalom, dragi Bog je svakom dao slobodu, pa i tebi. Ako ćeš cvasti, cvati, ako nećeš, nemoj, samo nas pusti da spavamo.

Prikazivali nedavno snimke vlažnog „stana“, koji Država navodno ilegalno naplaćuje srednjovječnoj ženi. Malo je reći „užas“. Ona i kći, k'o dvije krtice ispod zemlje. Kaže, žive tu već godinama.

-A zašto?, pitam se ja koja svakodnevno putujem kroz prazna slavonska sela. Kuća do kuće; kuća do kuće; kuća do kuće; kuća do kuće; kuća do kuće. Sve i jedna obnovljene iza Domovinskog rata. Sve i jedna prazna. Svaka od njih samuje na golemoj i plodnoj slavonskoj okućnici. Sve i jedna ograđene lijepim metalnim ogradama. Samo da ih je svježe obojiti. Uz jednu kuću orah. Uz drugu kuću orah i dvije šljive. Uz treću kuću trešnja i višnja. Sve već napupale. Uz jednu kuću čak i pušnica. Zidana. Čitava. Uz svaku kuću bunar. U nijednoj kući čovjek.

-Ženo iz podruma! Zašto živiš u Zagrebu? Što će Zagreb Tebi? I što ćeš Ti Zagrebu?

Sa tih 500,00 kn koliko zaradiš čisteći stepenice, možeš iznajmiti svaku od ovih kuća kraj kojih ja prolazim. A onda, s vremenom je i kupiti. Jer, ovdje za branje jagoda plaćaju 500,00 kn Dnevno, ne mjesečno. Plus gablec i prijevoz.

Kakva pomoć? Zašto pomoć? Od koga pomoć?

Možda ni svaka pomoć nije pomoć. Nego tek medvjeđa usluga. Neka sama shvati. Neka sama odvagne. Neka sama odluči.

Uostalom, koliko god grubo i bešćutno zvučalo, povijest svjedoči da su glad i siromaštvo preseljavali ljude u sitije krajeve.