Ni fotografija, a kamoli svatovska sprema na njoj, NA NAŠU VELIKU ŽALOST, NISU NAŠI)

Došao nekako i taj dan. Znala sam, osjećala sam da će on biti prekrasan. Danas ću sigurno dobiti i taj prsten. I neću biti tužna ako ne bude u crnoj plišanoj kutijici. A, kutijica k'o kutijica; ionako bih ga danas izvadila iz kutijice. Važno je da svatovi nisu otkazani i da nije oženio Gordanu.

Vani je pljuštala prekrasna kiša. Po kući je već bila prekrasna gužva, kako i priliči uoči svatova.

Prethodne smo noći ispekli puno kolača.

Tatina je sestra rekla da će kod svoje kuće ispeći tortu. -'Ajde nešto pametno i od nje, rekla je moja mama.

Iz kuće su najprije izašli gosti iz Rijeke i odvezli se u grad u svojoj svjetloplavoj škodi.

Nabrzo otišli u grad i gosti iz Osijeka u svom bijelom tristaću.

Zadnji otišli gosti iz Njemačke u svom starom mercedesu. Al' ipak mercedesu.

–'Ajde, hvala dragom Bogu da se već jednom odvukoše nekud. Ne zna sva'ko ni u gostima biti. Izađi, brate, malo, da domaćini odahnu, ljutila se moja mama, noseći prema meni veliku plastičnu vanu punu salate za pranje.

– Ali, mama, pa i ja moram ići na frizuru ?! 'Ajd me prebaci do grada!

- Pa šta si ti do sada čekala?, uzrujano će moja mama. Tri auta su ti maločas iz kuće izašla, a sad da te ja vozim. Šta ne misliš tom svojom glavom ? Kako ćeš danas-sutra o familiji misliti?!

- Ma nisam ja ni pomislila da ti mene voziš, samo ti peri salatu. Brzo ću ja do grada. Samo mi daj novce za frizuru.

- Evo ti. Već ne znam otkuda vadim. Samo daj, daj... I požuri se. Tamo sam otišla trčeći, nazad sam došla plačući.

Ni jedan me frizer nije primio. Svi odmah pitaju jesam li naručena. A ja nisam znala da se to treba naručiti. Kažu, ovaj vikend ima jako puno svatova, pa me ni uz najbolju volju ne mogu primiti, niti ubaciti.

Izgledalo je da bi me ovaj zadnji kod kojega sam ušla (taj je već bio na samom izlazu iz grada), možda čak i primio. Bio to jedan stariji, punački čovjek. Al' taman dok se on premišljao, utrči u salon neka crvenokosa gospođa. Još sa vrata poče na njega vikati da šta on još radi u salonu, i je li on uopće normalan, i jeli zna da danas idu u svatove, i do kad će ona o svemu morati voditi brigu, i da još moraju kupiti i poklon, mada...što se nje tiče, niti bi išli, a kamoli kupovali poklon, i gdje on uvijek samo nađe tih sirotana i zgubidanovića, koji ga zato i zovu da im donese poklon, pa se onda ona svake subote k'o kakva stara budala voza s njim u svatovskim kolonama, a da i ne zna, ni tko se ženi, ni tko se udaje, niti ju je to uopće i briga. I samo neka zna, već je njen tata rekao da mu on više neće posuđivati novce za porez.

Ja se tu sažalim na čovjeka i izađem bez frizure i iz tog zadnjeg salona koji je bio već na izlazu iz grada. Kod kuće sam kosu samo oprala, a za viklere, niti sam imala vremena, niti smo imali fena.

Vani je kiša postajala sve gušća, krupnija i glasnija, najavljujući jedan prekrasan prolom oblaka. Ma nema veze ni za frizuru, ni za kišu. Rekla sam si još jutros da će biti sve prekrasno i bome, bit će. Samo se ne trebam sekirati i rastužiti. Bitno da on nije oženio Gordanu. To bi bilo nepopravljivo i strašno. A ovo, šta jedna kiša ?!, savjetovala sam samu sebe.

Iz grada su počeli pristizati i naši rođaci, psujući tu prokletu kišu, koja ne staje, i kako će se ti prokleti svatovi onda danas uopće održati. Jedva su, vele, frizure sačuvali jer je i vjetar tako jak da nanosi kišu i ispod kišobrana.

Ovoj iz Osijeka narojtali kosu skoro pola metra iznad glave. Sva se izduljila. Riječanki složili punđu, pa je polakirali svjetlucavim lakom.

- To se tako kad ideš u svatove, veli ona meni.

Onu iz Njemačke smo jedva prepoznali. Ošišala se, dala minival. Da iskoristi, veli. U Njemačkoj je, kaže, to jako skupo.

Podne već uveliko prošlo. Mladoženjini će doći u tri. Treba se oblačiti.

Ooooo, konačno moja vjenčana haljina. Stisnem kvaku da ću u jednu sobu, tamo se zaključali Osječani. – Oblačimo se, viču iznutra.

Probam u drugu, tamo se oblače Riječani. Boravak nema ključ, pa mamin bratić iz Njemačke drži vrata dok ona njegova ne uvuče minival u haljinu.

Ma nema veze, poduprem sama sebe u odluci da će mi i dalje dan biti prekrasan i odem u špajzu. Onu istu u kojoj smo odložili kolače koje smo pekli samo za svoju rodbinu. I od kojih nećemo dati njihovoj rodbini ni jedan, jedini kolačić. Izvana je dopirao zvuk prekrasne grmljavine. U špajzi obučem svoju vjenčanu haljinu. Jedan volančić povuče jednu pitu mađaricu ....

Dalje već znate; da je meni džabe nešto kupiti i od svojih usta krvavo odvojiti, kad ja ništa ne znam čuvati, i nije ni čudo što mi ona od onog mog (moja buduća svekrva) nije htjela kupiti haljinu, i nije mi trebala ni ona, (moja mama), nudile su njoj žene od svojih kćeri, a ona misli, 'ajde, nek ima novu za taj dan, a vidi sad!

I kako se ja uopće planiram danas sutra brinuti o svojoj familiji kad ne znam ni sebe urednom držati. I samo da joj je znati kako bi ta haljina izgledala da mi ju je dala oblačiti još i prije svatova.

Što je ona Bogu zgriješila da joj se na ovakav dan to sve događa ? A kome nije pomogla, nije mu bome ni odmogla. (Nastavit će se)