Treba odmoriti. Jer,...trebat će i dogodine roditi. I opet ljude hraniti. Da budu siti. Ali i sretni.

-Hajde sad u šumu, reče dragi Bog ljudima, čim popustila ona najjača zima. Napravi drva dok stabla ne povuku proljetne sokove. I dogodine će biti zima. Trebat će ti. Ali pazi! Ponesi rakiju. I slanine. I luka. Šuma u ovo doba ne prašta ako dođeš nespreman.

I Čovjek sve to ponese. Zašto i ne bi? Svega si toga lani naradio. I naspremao.

Radio Čovjek cijeli dan. Rušio stabla. Odsijecao grane. Najprije one veće. Pa onda sa njih i one manje. Predveče se vratio kući sa prikolicom punom drva. Preumoran. Ali i presretan. Uveče zaspao kao ona klada iz šume. Srce mu bilo puno veselja. I spokoja. Puna mu kuća svega. Sad eto i drva. Čak i za nagodinu.

-Sad sijte. I sadite!, reče dragi Bog ljudima kad uminula zima.

I ljudi počeli sijati. I saditi. I bili sretni. I bili siti. I imali svega.

Bilo to tako desetljećima. Stoljećima.

A onda, jednog dana, usprotivi se Čovjek i kaže. Pa valjda ja znam bolje od tog Boga. Nit’ ga vidiš, nit’ ga čuješ. Nit’ po zemlji hoda. A zapovijedao bi.

Od tada se živjelo po Čovjekovoj pameti.

Sve teže. Sve gore.

Napravio Čovjek kalendar. Za ljude. Da po njemu žive.

Radio Čovjek i petkom i svetkom, samo da više stekne. I bude bolji od drugog. I stekao je. Umor. Nervozu. Strah. Tjeskobu.

Napravio Čovjek i struju. Da ne mora čekati izlazak Sunca. I da noć pretvori u dan.

I pretvorio.

Onda Čovjek zaključi da mu ne trebaju ljudi. Da može i sam. I mogao. Bez ljudi da. Bez psihijatra ne.

Više nije znao kad se spava, a kad se budi. Kad se radi. A kad budan odmara.

Počeo Čovjek posrtati po Zemlji. I po svom životu. Više nije ni znao ni mogao upravljati svojim životom. Umoran, nervozan, usamljen….

Kako bi onda mogao i znao upravljati Zemljom?

A na Zemlji naišle silne vode. Prljave. Opasne. Nepredvidive. Okrutne. Plavile sve pred sobom.

Stisne Čovjek dugme za zaustavljanje voda. (Davno ga je izmislio) Ali, vode navirale još više i to sa svih strana. Vidje Čovjek da je nemoćan. I uhvati ga silan strah. -Bože, pomozi mi, sitnom i malom nevoljniku, molio je Čovjek pružajući pogled i ruke prema Nebu, prema Bogu. Ali, Boga na Nebu bilo nije. Samo Nebo. Crno. Precrno. Zastrašujuće.

-E Čovječe, zafijuče vjetar. Puno si ti puta tako pričao. Obećavao dobrotu i poslušnost, pa Boga prevario. A vjekovima ti pomagao. Dohvati onda hladan vjetar prvi crni oblak na koji naiđe i otperja niz nebo. Čovjek ostade sam. Uplašen, ne znajući što da radi, ni kome sad za pomoć da se obrati.

A tamo dalje, dosta dalje, sijalo Sunce. Pod Suncem se zelenjela trava. Na travi cvalo cvijeće. Oko cvijeća zujali pčele i bumbari. Na visini letjele ptice. Po zemlli žurili mravi. U zemlji rovale gusjenice. Na laticama cvijeća odmarale bubamare. Nitko od njih nije imao kalendar. Ni sata. Ni kompjutera. A svi su znali kako trebaju živjeti. I kada ustati. I kada zaspati. I što jesti. Svi živjeli samo životom za koji su stvoreni.

-Bože, i ja bi’ tako. Molim Te, Bože, neću više uništavati svijet. Kunem Ti se. Samo me prenesi da živim tamo.

-Neću, ipak se oglasi Dragi Bog. I tamo bi sve uništio, doviknu Bog.

Tako Čovjek ostade u zlu koje je sam sebi stvarao. Godinama. Desetljećima. Stoljećima. Do kad; ne zna se.