Imala Majka dva sina. Blizanca. Ličili jedan na drugog k’o jaje jajetu. Ali samo izgledom. Onaj, Malo stariji bio vrijedan i prevrijedan. I orao. I kopao. I kosio. I stoku čuvao. Sve od malih nogu. Bio kod janjenja. Bio kod jarenja. Bio kod telenja. Bio kod branja. Bio kod svega. Radio sve.

A onaj, malo Mlađi, uglavnom odmarao. Od čega? Ne zna se. Kad padala kiša, nije mogao u blato. (Ili htio. Tko zna.) Kad sijalo sunce, Njemu bilo vruće. Vjetar mu smetao, a snijeg je mrzio. I,...kako god okreneš, radio nije. Nikad i ništa.

A Majka k’o majka. Voljela obojicu. Od svega što ovaj Stariji naradi i privrijedi, polovinu da onom što odmara. I bilo tako sve dok se dečki nisu zamomčili.

Stariji brzo vidje da tako ne može naprijed, pa odluči kupiti sebi jedno napušteno i zapušteno imanje na kraju sela. Ljudi s tog imanja pomrli, djeca im odavno otišla u grad, pa prodali to mladiću za sitne novce i još mu poželjeli sreću na imanju.

-Ma ne plači, majko, pa ostajem u istom selu. Bit ćemo blizu.

I tako malo Stariji sin ode iz roditeljskog doma. Nit je što tražio, nit mu se nudilo. Kakvo je, takvo je, imao sada svoje imanje. Opet ustajao u zoru i lijegao kasno iza zalaska sunca. Krčio, popravljao, zaorao, posijao. Nabrzo s kraja sela, kod malo Starijeg sina, zakukurikaše pijetlovi, zakokodakaše kokoši, zamukaše krave, zablejaše ovce. Sve on to stigao i uz pjesmu poradio. I naradio.

A na početku sela, kod majke i Mlađeg mu brata, svaki dan bilo manje svega.

• Ma znaš, mama, govorio Mlađi sin ustajući odmah iza podne.

Ne trebaju nama tolike oranice. S oranicama puno posla, pa i troška, a onda, nekad led, nekad vjetar, nekad suša nama od usjeva ne ostane ništa. A i ako ostane, trebaš ti njega skinuti s njive i dovesti kući. A i to je trošak. Pustit ćemo mi njih da lijepo zatravne i da se zaledine, pa na njima napasati stoku. Majka bila sretna da sin razmišlja, planira, pa mu nije htjela u ničemu protusloviti. I tako sve oranice zatravnili. Al’ ne zadugo. Nešto prodali, više im pougibalo, pa kod njih prestalo i kukurikanje, i kokodakanje, i mukanje, i meketanje.

Teško to oko tih životinja, govorio bi majci malo Mlađi sin. I neisplatno. Nego, imamo mi puno voćnjaka. Prodavat ćemo mi voće i od toga živjeti, reče on i ode malo prileći.

Al’ nisu (od toga živjeli). Jer,...voćke treba obrezivati, pa špricati, pa gnojiti, a onda, ako rode, pobrati ih sa te visine i još odvesti u grad radi prodaje. Ih, brate, ‘ko bi to? Pa to cijelu godinu imaš posla za to malo novaca što bi dobio, reče malo Mlađi sin. Pa tako, zijevajući, odustane i od toga.

Imanje mu zaraslo, već se sa ceste ni cijela kuća nije vidjela. A sa kuće, kad otpadne crijep, kad kakva letva, pa čak i pokoja cigla. -Ne plači, bit će nekako, govorio malo Mlađi sin majci.

I bilo nekako. Majka se spremila i krenula na drugi kraj sela. Kod malo Starijeg sina.

Obraduje se malo Stariji sin, posjedne majku, do sita je nahrani, a predveče joj napakova svega i svačega: i sira ovčjeg, i sira kravljeg, i sira kozjeg, i brašna, i jaja, i voća. Čak litru rakije pečene od šljiva koje je on, svojom rukom zasadio. Al’ majka ne odilazi.

-Sine, ja sam već stara i umrijet ću. Ali vi ste braća. Još blizanci. Daj mlađem komad svog krasnog i bogatog imanja. Nek ima i on. Da mu, jadnom, ne curi kiša na glavu i da ne bude gladan.

E, tako je to. Svagdje. I kod nas.

Koliki ljudi i ne znaju gdje je more. Koliki su bolje automobile vidjeli samo na televiziji. Jer su nakon svoje, počeli graditi kuću za svoje dijete. A sad porez na tu drugu.

Čudit će se poslije Država što joj prokišnjava krov. I što sa njega otpadaju letve. Čak pokoja cigle. I što u njoj nit’ muče, nit kukuriče, nit šta kokodače.