OVA PRIČA JE NAPISANA ZA SVU TUŽNU, NEŽELJENU I NEVOLJENU DJECU NA OVOM SVIJETU. ZA SVU DJECU KOJA OD NIKOGA NIŠTA NISU DOBILA, NIŠTA OD MAME. NIŠTA OD TATE. A IPAK SU POSLANA U ŽIVOT. DA NEKAKO RASTU. BEZ IČIJE POMOĆI. KAKO ZNAJU I UMIJU.

Da bi živio, trebaš korijenje. Vrba nikada ne može biti hrast. Jer joj je korijenje slabo. Gotovo ga i nema. Zato se boji i jačeg vjetra. I veće vode.

A sunce im isto. I njoj. I hrastu. Al' ipak nije isto. Od početka nije isto. Od samog početka nije isto. I,...samo je naoko isto. I...,oboje to znaju.

Hrast osjeti, hrast zna da se ima na koga osloniti. Da je voljen. I važan. I prevažan. Pa je i hrabar. U samo nebo raste. A vrbe su k'o neželjena djeca. Djeca iz nekih kratkih brakova. Ili još kraćih veza. I znaju to. Pa nesigurno spuštaju svoje tanke i slabašne grane prema zemlji. Da ih manje boli kad ih izvali vjetar ili rane zločesti ljudi. Vrba i ne pomišlja gledati u nebo. Te visine su za hrast. Djecu koja su željena. Čekana. I voljena.

A vrbe su naučile imati koliko im se da. I,....zato biti jako zahvalne. I vidno sretne. I još jedanput zahvalne. I dva puta dnevno zahvalne. I svaki dan zahvalne. Uvijek i vječno zahvalne. Jer, moglo je da ne dobiju ni toliko. Znaju to vrbe. Pa se tako i vladaju. Ponizno. Zahvalno. Jer, mogle su odrastati i u domu.

A hrast raste. Raste. U visinu. U nebo. Prema suncu. Ne osvrće se. Ne saginje se. Ne zahvaljuje. Siguran je u svoje korijenje, i još sigurniji da pripadaju baš njemu. A zapravo, od njega nitko i ne traži zahvalnost. Samo se raduju njegovu uspjehu. Jer,...“čovjek od svih želi biti bolji, osim od svoje djece“.

Eto, tako je to. I ne možemo ništa. Netko se rodi k'o vrba, a netko k'o hrast. Na istom suncu. I istoj kiši. Pod istim nebom.

Jedni idu u visinu. Drugi stalno prignuti. Uplašeni. Nesigurni. Zahvalni. Ozbilni. Tihi. Skromni. Šutljivi.

A da smiju, do neba bi viknuli da dobrota za koju se stalno mora zahvaljivati zapravo uopće i nije dobrota.

Al' ne smiju. Jer, mogli su i u domu odrasti.

Da bi živio, treba imati i lišće. A tako je tanka peteljka svakog lista. A vjetrovi jaki. Svakim danom jači. Jer,...djeca su odavno ljudi. Šiba ih život sa svih strana.

Drhturi list na svakom vjetru. Boji se pasti. Ne bi želio pasti. Jer,...i on treba to ogromno drvo na kojem je izrastao. I odrastao.

Tu je voljen. I uvijek rado viđen. Tu mu se prašta. I zna list da i drvo treba njega. Isto da ga voli. I štiti. I vodi doktoru. Svakim danom češće. Al', vjetrovi su jaki.

-Ne brini, tata! Ne plaše mene takvi vjetrovi. Niti mi šta mogu. -Ne brini, sine, i kod nas je sve dobro!

A dobro nije ni kod jednog, ni kod drugog. Dobro danas. Dobro sutra. Dobro kod jednog. Dobro kod drugog. I šta ćeš pitati, kad je uvijek dobro? A obojica znaju da dobro nije ni kod jednog, ni kod drugog.

Počne to tako iz ljubavi. Da se ne sekira onaj drugi. Kad ionako ne može pomoći. Nastavi malo zbog ponosa. Ipak. Iako su otac i sin. Ne mora onaj drugi baš znati za svaki propust. I svaku pogrešku. I kako je peteljka lista jedva izdurala.

Tako počeli. Pa tako nastavili. Obojica se zaboravila vratiti. I,....peteljka se otkide. I list otpade. Nepovratno. Zauvijek. Jer, na granu se nikad, nikad, nikad više vratiti ne može.

Plače otac. Očajno. Neutješno. Bespomoćno. Žao mu djeteta. Ne može bez djeteta.

Žao i djetetu. Al' mora dalje. Život ga zove. Ne da ga mazi.

Zamrli razgovori. Ugasio se smjeh. Ohladile se kave. Ne čuje se telefon.

I drvo uvelo.