Dobar dan!

Je l' bilo kod vas kiše?

Kod nas padala, al' nije bog zna što napadala.

Ja sam Rozika.

Jednostavna i obična ovca.

Znate ono, kuća, pos'o, djeca.

Hodam po zemlji i gledam pred sebe kad hodam.

Ne sanjarim jer vremena za to nemam.

Ne zvjerinjam u nebo.

Ne trčim za leptirima i kukcima jer i za to vremena nemam.

Ni razloga.

Ni potrebe.

Da je tako radila i naša Gazdarica, ne bi joj drugi sada morali pisati priče.

Danas taj posao uvališe meni.

A dobro, kad se mora, mora se.

'Ajmo onda na brzinu, da još svoje poslove stignem poobavljati.

Priča o paprikama

-E nek' sam ih kupila, pa makar kruha ne imala, govorila je proljetos naša Gazdarica, vadeći iz bijele najlon vrećice dvadeset struka paprike za rasad.

Al', nisu to bile one što prodaju u pušlecima po sto komada za nekoliko eura.

Ne. Ne. Ovo svaka presadnica imala svoj cvijetnjak i onu finu, što vele, kupovnu zemlju.

A na svakom cvijetnjaku pisalo: 3,9 eura.

&

Onda brzo presadnice izvadila iz cvijetnjaka, cvijetnjake vratila u bijelu, plastičnu vrećicu, dobro svezala i bacila u kantu za smeće.

Da ne vidi Slava od preko puta koliko je ona platila presadnice.

Nego nek' misli da to naša Gazdarica sve tako napredno.

&

Igralo se to oko te paprike, kao da je zadnja na svijetu.

Ali i usput pogledavalo preko ceste, u Slavinu bašču.

Što j' reć', reć', naša bila veća.

I to puno veća i naprednija od Slavine!

Išle i mi ovce pasti kod Slavine bašče, da vidimo svojim očima.

&

-Ne mo'š ti šparat i imat, nadimala se gotovo svakodnevno naša Gazdarica, gotovo živeći među tim svojim skupim paprikama.

Samo da im ne dođe kakva bolest, govorila je sama sebi zabrinuto , opet pogledavajući u Slavine paprike preko puta.

Ma njene ništa.

A vidi moje!

Cvijet na cvijetu.

K'o u "đul bašči".

Ne znaš koji je krupniji.

Takvi će sigurno i plodovi biti.

&

Za koji dan paprike ocvale, a mali plodovi se počeli odmetati.

To je ključan trenutak, pisalo je na internetu.

-E da te sad vidim , Slavo!

To garant ne znaš, a ja ti reći neću, govorila naša Gazdarica, onako tiho, sebi u bradu, da je ne čuje Slava, ako bi slučajno naišla.

Čovjek seljak se mora educirati.

Svakodnevno.

Preko svih medija.

Nije to dosta samo posaditi i zalijevati.

Pogotovo kod paprike.

S paprikama ti trebaš znati.

O njima čitati.

Kad se počnu plodovi odmetati, treba počupati svaki koji je između dvije grane.

Ama svaki, bez žaljenja.

Jer će na mjestu svakog otrgnutog izaći veći, ljepši i jedriji.

Gdje bi to Slava znala, zaključi pobjedonosno naša Gazdarica i sa svih, toliko skupih paprika, pokida male plodove.

I baci.

&

Ne prođe od toga ni pet minuta, evo ti Slave.

Išla odnekud pa skrenula na kavu.

I da vidi našu bašču.

&

Sam je vrag poslao, reče Đurđa sva ukočena od straha šta će sada biti.

Jer, i mi ovce nismo od juče.

I znamo, brate, da se ne trgaju sve papričice, nego samo one na prvim rašljama.

&

-Pa je l' ti to ne znaš?, okrutno će Slava.

Al', ne sekiraj se.

Ja proljetos kupila tri pušleka presadnica, a rodila mi k'o šuga.

Ma ne treba, reče naša Gazdarica.

Rodit će i moje.

Hoće!

Oko Božića, reče Slava i otperja u svoju bašču.