(Fotografija s neta)

Na početku sela bila jedna stara kuća.

Kao ova na slici.

U kući živio čovjek, njegova žena i njihov dvogodišnji sin.

No, od bolesti umre žena i ostavi čovjeka s malenim djetetom.

Zlopatio se on godinu dana pokušavajući biti i majka i otac, uz to poraditi sve vanjske poslove od kojih su živjeli, da bi na kraju u kuću ipak doveo ženu. Gledao je da i ona ima muško dijete slične dobi.

Oboje imamo dijete, razumjet ćemo jedan drugoga, a dečkići će zajedno rasti i biti braća, jedan drugom na pomoći.

&

Ali, nije bilo tako.

Pridošla žena je zateklom dječaku bila maćeha, uz sve što to podrazumijeva.

Njen rođeni sin je mogao dugo spavati i nije morao ništa raditi.

On je dobivao veću i deblju šnitu kruha, jedriju i crveniju jabuku i sve ostalo tako ( kao i u drugim pričama). Smio je biti i neposlušan.

I bio je.

Jer je njegova majka stalno bila uz njega.

Čovjek to nikada nije vidio (, a nije ni pitao) jer je stalno bio, ili u njivi, ili u šumi, ili na livadi, ili u voćnjaku.

Drva su bila složena.

-To su naši dečki složili, govorila je žena i čovjek je bio sretan što se dečki slažu i zajedno rade.

Tako bilo i sa svim ostalim poslovima, koje su djeca trebala raditi.

Maćehin sin spavao do podneva, nekad i duže, a ovaj drugi sve radio sam.

I nije se ocu žalio.

Da ga ne rastuži.

&

A u kući na kraju sela bilo sve slično.

Čovjeku umrla žena i ostavila mu tek rođenu djevojčicu.

I ovaj se siromah patio i probavao sam podizati dijete i k tome obavljati sve poslove.

Ali, ni on u tome nije uspio, pa i on doveo ženu sa malom djevojčicom.

-Mi ćemo jedno drugome pomoći podizati ih, a djevojčice nek' zajedno rastu i budu k'o prave sestre. Nek' se vole i danas sutra pomažu jedna drugu.

&

Ali, ni tu nije bilo kako je dobri čovjek zamislio.

Žena voljela samo svoju kćer.

Toliko, da ju je nazvala "Dobrotom".

-A ovu drugu duram iz nužde.

Pa je nazvala "Nuždom" i zvala ju tako kad god je mislila da nitko ne čuje.

Ali, selo sve čuje, pa je i drugi ubrzo počeše zvati "Nužda".

S tim pogrdnim nadimkom je i odrasla.

&

Kad dečki iz kuće sa početka sela dorasli do ženidbe i djevojčice sa kraja sela dorasle do udaje, dođe majka i pomajka prositi cure za sina i posinka.

-Dobrotu ću za moga sina, reče kad je vidjela kako je ova lijepa i uređena.

A Nuždu ću za posinka.

Njemu će i ona biti dobra, iako je ružna.

&

I tako bude.

Napraviše im zajedničke svatove i svakom paru dadoše po jednu malu kuću i jednu malu oranicu.

Za početak im je dovoljno, govoriše muške glave iz obje kuće.

Zato i bili pokloni jednaki jer o njima nisu odlučivale ni jedna, ni druga maćeha.
&

Jednake kuće, jednake oranice, jednako sunce, koje ih grijalo, jednaka kiša koja im je zemlju natapala, ali različite žene.

Nužda je ustajala puno prije sunca, napravila doručak, skuhala i ručak, da si kasnije "ne otkida " od dana, pa onda budila muža, zajedno doručkovali, zajedno izašli na njivu raditi, zajedno se vratili u kuću poručati, još topao, jutros skuhani ručak. onda odmorili, pa popodne opet zajedno na posao.

&

Iz Nuždinog dvorišta nabrzo počeo kukurikati pijetao, počele kokodakati kokoši.

Iz Dobrotinog dvorišta nabrzo počele oriti svađe.

-Zašto nisi napravila kakvog ručka?

-A šta si ti, molim te napravio danas?

Ja nisam ni tvoja kuharica, ni tvoja spremačica, vikala Dobrota da se orilo i čulo nadaleko.

&

Sve to čula žena iz kuće na početku sela, čiji se sin oženio za Dobrotu.

-Kako sam grdno pogriješila.

Kako sam upropastila svoga sina.

Zašto njemu nisam isprosila Nuždu?

A znala sam, i oduvijek se znalo da nitko, ama baš nitko bez Nužde ne ide naprijed.

Jer, ništa bez Nužde.

Ništa.