Mili moj!

Ove jeseni miriši šljivovi kom i iz našeg dvorišta.

Prvi put otkako sam se vratila u našu kuću.

Onu u kojoj smo bili najsretniji.

&

Našla sam kace koje si spremio u zadnji dio podruma.

Šljive koje sam ja posadila imale tek kilu, dvije plodova, pa sam kupila.

Ove godine šljive rodile svagdje, pa su bile po šezdeset centi.

Ispekla sam i pekmez.

Vole djeca, a i trebaju mi za filovati one kiflice, koje si ti najviše volio.

&

Kom već lagano cvrči.

Svaki dan puno dvorište stršljenova, ali i ljudi.

Susjeda, rođaka i njihovog smjeha.

Baš kako je bilo uvijek kad si ti pripremao pečenje rakije.

(Za one koji ne znaju, ovo je kom. Šljive koje stoje u posudi nekoliko tjedana, nakon čega se od njih u rakijskom kotlu peče rakija.)

&

-Ma, ti nisi normalan!

Šta će joj tri kile šećera?, povika oštro naš rođak od preko ceste.

- Ja sam normalan, ali si zato ti lud, reče neki naš, valjda kum, koji je prolazio

biciklom, pa vidio da ima ljudi u dvorištu.

I zavezao bicikl u otvoreno dvorište, da vidi šta se događa.

&

Ludi ste vi obojica.

Kad su dobre šljive, ne treba u njih šećera.

Samo nekoliko litara mlake vode, reče susjed do nas, prema gradu.

-Aaaaaaa, sad se javio pravi.

Svaki dan u birtiji.

Je l' i tamo piješ mlaku vodu?, upita posprdljivo susjed do nas, ali prema selu.

-Pa ljudi, ona nije samljela te šljive, povika neki prije no što je u dvorište ušao.

Uuuuu, krušnu mu mrvu, to neće zakipjeti do Božića.

Na "štokrli"( stolici) stajala "flaša" sa rakijom i nekoliko čašica od debelog stakla.

Onih seljačkih, ružnih, koje se teško peru i još teže razbiju.

&

Seoska kuća ne može bez rakije, govorio si ti.

Pa znaš da i ne može.

Seoska kuća ne može ni bez ljudi.

I to si dobro rekao, pa i ja gledam da sve bude kako si ti volio.

Jer,...znaš već.

Ja živim za sebe i za tebe.

&

U početku sam točila ja.

Al' kratko.

Vrlo kratko.

Točenje brzo preuzeo "onaj što nije normalan i što rekao da treba tri kile šećera na kacu ."

Kad se on zapričao, točenje nastavio onaj što je rekao da treba četiri kilograma.

Kasnije nisam gledala, samo sam, kad se "flaša" ispraznila, otišla po drugu.

&

Onda riječ opet uze onaj što rekao da sam trebala samljeti šljive.

Pa opet jedan krug na tu temu.

'Ko normalan, 'ko nije normalan, 'ko lud, 'ko još luđi.

Zaredale priče kako jedan u selu do nas tako nije samljeo šljive, pa kom nije " uskuvao" i bome, ništa od rakije.

-E ljudi, a slušajte ovo, neka budala nije imao reparu (napravu za mljeti šljive), pa ih prerezivao.

Ni taj rakije nije imao.

Kao što neću ni ja, složiše se svi.

Jedan ipak ostao malo trezniji, pa veli da ću ja imati rakije, kako ne bih imala, jer su to dobre i kvalitetne šljive.

-E, svarno, kakve su ti to šljive, upita drugi , natočivši si čašicu (po ne znam koji put).

-Stenlijevke, odgovorim ja.

-Ajooooj, pa te šljive nisu za rakiju.

Sremice su ti najbolje za rakiju.

-Ma ti si lud, kakve te sremice napale.

I krene sve iz početka.

'Ko lud, 'ko još luđi, 'ko nema pojma....

&

Kad su odlazili, svi rekli da će doći na pečenje rakije.

Onaj što došao biciklom, zaboravio bicikl.

&

Mili moj!

Jutra su postala sve hladnija.

I, možda sam trebala kupiti neke druge šljive.

Možda sam ih trebala i samljeti.

Možda stvarno neću vidjeti te rakije ni do Božića, ni za Božić.

Al' to mi i nije važno.

Važno je da i u tvom dvorištu miriši šljivovi kom.

Važno je da je u tvom dvorištu bilo ljudi.

Da su se družili, da su se nadvikivali, da su se nadmudrivali.

&

Dok ja živim, živjet će i naše dvorište.

Tebi na spomen.

Volim Te!