Dana 11.srpnja 2025. napisala sam priču pod nazivom "Možda baš zato".

U istoj sam pisala da ljudi nemaju pravo pse pretvarati u svoje igračke i statusne simbole.

&

Neki su me osporavali, neki nisu imali svoje mišljenje, ili, ako su ga imali, nisu se htjeli eksponirati.

&

No, psi su nedavno pokazali svoje mišljenje o ovome.

Kad im je čovjek, nesporno u ljubavi prema njima, izmislio plišane igračke u obliku psa, u koje se stavi umetak, koji svojim zvukom emitira srce, pravi i živi psi se ne odvajaju od tih plišanih pasa. Pa ih vuku za uši, ližu ih, igraju s njima i na kraju zaspu uz njih. Spokojno, sa glavom naslonjenom na plišanog psa.

Slušajući zvuk njihova umjetnog, plastičnog srca.

Misleći po tom zvuku da je to isto pas.

&

Jer, pas je pas.

I voli živjeti kao pas.

I voli druge pse jer je i sam pas.

&

Ako volite pse, pustite ih da budu psi.

Ako još uvijek nemate svoje mišljenje o ovom, pokušajte zamisliti da se jedno jutro probudite, da kraj sebe vidite dva , tri psa koji vas nježno, ali uporno žele naučiti kako se laje, kako se maše repom, iako vi nemate repa, kako se na četiri noge trči uz neku živicu, iako vi imate samo dvije noge.

&

Tek da se prisjetite, evo u nastavku priče iz 2025.

Jako, jako davno je pisac Mato Lovrak napisao knjigu “Neprijatelj broj 1”. I u njoj opisao jednu stariju gospođu, koju su svi zvali Milostiva, i koja nije voljela ni imala djecu, ali imala kujicu pod imenom “Cveba”. Ime dobila jer se hranila samo grožđicama.

&

Nestašna djeca, pomalo ljubomorna što im Milostiva nije dozvolila da jedu njene trešnje (iako bi i njoj nabrali, i što im nije vratila loptu, koja je pala u njeno dvorište), odluče krišom uzeti Milostivinu Cvebu i sakriti je na neko vrijeme, samo da se Milostiva dobro rastuži i nasekira, pa će je poslije vratiti. Sve tako i bilo. Najmanji od njih ušao kroz rupu u ogradi, uzeo Cvebu dok joj Milostiva samo nakratko otišla u kuću po grožđice, a onda Cvebu odnijeli kod nekog rođaka na selo, moleći da tu ostane kod njegovog Vučjaka.

&

No već sutradan djeca priznaju Milostivi da je Cveba dobro i da su je oni odnijeli na selo kod rođaka, da bude par dana sa rođakovim psom. I još dodaju neka se Milostiva ne brine, da Rođak dobro hrani svog Vučjaka i da ni Cveba neće biti gladna.

&

No, odmah se moralo ići po Cvebu. Išli svi. I Milostiva i djeca. Milostiva cijelim putem uspijala, uzdisala i plakala. Kako će ona, sirotica moja mala, koja spava u svom roza krevetiću, spavati u nekoj prljavoj psećoj kućici. I šta je ona, sirotica, jela, ako oni nisu imali suhih grožđica. Sva oblivena suzama, stigne tako Milostiva s djecom kod njihova rođaka. Al’ Cveba ne htjede ići. Pobjegla u vučjakovu drvenu pseću kućicu, odlučna ostati tu, gdje joj je i mjesto. Na zraku, na suncu. Po cijeli dan glodati kosti, trčati, najprije po dvorištu, a poslije i po livadi. Biti pas. Što je i bila. Milostiva se morala vratiti sama. Tužna i uplakana. Što Cveba sada spava u psećoj kućici, što sa Vučjakom jede kukuruzne žgance polivene vrućom masti, što nju, “svoju mamicu” ni ne gleda.

&

Uslijedile iza ove knjige za djecu godine i desetljeća mirnog i uobičajenog života. U proljeće nicalo i cvalo cvijeće, danu sjalo sunce, noću bilo svježe, za dobar san. Ljudi spavali u kućama, psi u psećim kućicama, krave i konji u stajama, zečevi u zečnjacima, svinje u svinjcima. Ljudi ustajali rano, i oni za doručak nerijetko jeli kukuruzne žgance prelivene vrućom svinjskom mašću. Nitko tada nije imao usisavač. Čistilo se metlom, samo onako s većega. I jurilo van jer je posla bilo uvijek više od ruku. U proljeće se sve posijalo. Onda bi dolazilo ljeto. Sa svojim divnim, mirnim, dubokim hladovima. Ljudi brali, kupili, potkupljali, kiselili, skladištili. I jeli i spremali za zimu. Iza ljeta dolazila šarena, lijepa, prebogata jesen. Iza nje dolazila bijela zima. Doba odmora. I, sve bilo kako treba. I, sve bilo na svom mjestu.

&

Lete ovih dana krovovi na vjetru. Pada led po još zelenom povrću. Mutne i zlokobne bujice odnose sve do čega dođu.

&

Boje se ljudi. Gledaju u nebo. Sa strahom. Sa zebnjom. Neki se mole. Neki proklinju. Ali, Priroda radi svoje. I ne obazire se na ljude.

&

Ljudi, što se to zbiva?

&

Nije na meni da analiziram. I objašnjavam. I tumačim. Jer, niti znam, niti hoću, niti imam pravo. Ali, ali, ali, tisuću puta ali.

&

Jesmo li trebali, jesmo li smjeli sve ispreturati u životu? Možda nam zato padaju snjegovi u svibnju?

&

Tko nam je rekao, tko nam je dozvolio obuvati psićima cipelice? I, s tim bićima liječiti svoju dosadu, komplekse ili tko zna što. Psi su stvoreni da trče. Ali bosi. Po livadama. Po šumarcima. A ne po ljudskim stanovima. Psima trebaju drugi psi. Vole lajati, noću zavijati. I, ne trebaju im mašnice na glavi. Psi se vole kupati. Ali u kakvom potoku. Ili rijeci. Nakon čega otresu vodu sa sebe i brzo se osuše. Psi su stvoreni da budu psi. Sve ostalo je za njih ropstvo. Ukradeni život. Ali si ne mogu pomoć i.

Možda nam baš zato padaju komadi leda u lipnju.

&

A, s druge strane, nebrojena djeca liježu bez večere. I ustat će bez doručka. Žive u strahu. Od rata, zločestih ljudi. Od zime i neimaštine. Ona nisu stala čak ni u sirotišta. Danas se to zovu domovi za nezbrinutu djecu. Kako god da se zovu, puna su tužne, ostavljene, prestrašene djece. Nebrojena djeca diljem svijeta nemaju roditelje. Ili bolje da ih nemaju. (Ali, to je sad tema za neku drugu priču.) Ta djeca nemaju ni kruha, a kamoli mašnicu u kosi. Nemaju cipele u proljeće, ni čizme u zimu. A mi obuvamo psiće, koji ne trebaju ni naše cipelice, ni vestice, ni mašnice. Da mogu birati, da mogu reći, da mogu jadni nešto promijeniti, tražili bi samo da im vratimo njihove male, pseće živote.

&

Tko je dozvolio Čovjeku da od pasa napravi igračku? Statusni simbol. Ili tko zna što još? Nitko! Baš nitko. Možda nam baš zato poplave odnose sve do čega dođu.

&

Zamislite. Pa onda promislite!

Budite ljudi, pa pustite pse da budu psi.