Uoči blagoslova kuća, u našoj kući grmilo i nebo i zemlja.
Tko se s nekim u kući nije posvadio do tada, posvadio se tih dana.
Čak bi i moj Svekar prestao mene braniti od Svekrve, baveći se svojim problemima.
&
Moja bi Svekrva „letala“ kućom, vikala na sve nas, premještala figurice i tabletiće na neka druga, bolja mjesta.
Sutradan bi opet vikala, a ono što je juče premjestila, sad bi vraćala nazad, govoreći da se ona nikad nema na koga osloniti.
&
Ja , s krpom u ruci, „letala“ za njom, ( da se ona ima na koga osloniti), brzo brisala nepostojeću prašinu, najprije tamo kud je ona naumila premjestiti figurice i tabletiće, a onda još brže na mjestima odakle ih je donijela.
&
K'o za inat, djeca su tih dana stalno bila gladna.
-Kao da nikad nisu jeli, govorila je ljuto moja Svekrva, iako je djecu voljela gotovo kao ja.
Nekad mi se činilo čak i više.
&
-Djecu treba učit', vikala je moja Svekrva, iako sam ja bila sa krpom za prašinu samo korak iza nje.
A to o djeci i učenju se ionako ticalo mene.
-Da, da, učit'.
Strpljenju, ali i trpljenju.
Nisu djeca kriva.
Djecu treba odgajat'.
Al' nema tko.
A govorila je ona svom Zdravku da pazi iz koje kuće bira ženu.
Al', tko sluša mamu.
&
-Pa nećemo sada valjda pet dana biti bez ručka samo zato što na kraj tjedna dolazi Svećenik!?,rekao je moj muž došavši sa posla.
-Ti samo šuti, viknu moja Svekrva.
Ja sam te odgojila.
Dobro i kršćanski.
Al' te druga kuća preodgojila, vikala je moja Svekrva za mojim mužem , koji je otišao na tavan po kobasica.
Jer smo svi bili gladni, a ručka bilo nije.
&
-I ti šuti!!!, vikala je moja Svekrva na mog Svekra.
Bolje se presvuci.
I namjesti tu kapu!
-Pa, ženo božja, Svećenik dolazi tek za pet dana, rekao je moj Svekar.
Takođe gladan.
&
Tih narednih pet dana, samo su se skidale kobasice sa tavana.
&
Ozbiljnost nadolazećeg blagoslova kuća shvaćali smo samo ja i moja Svekrva.
Pardon.
Moja Svekrva i ja.
(Ona uvijek prva.)
Ona je „letala“ i vikala.
Ja sam „letala“ za njom i brisala prašinu.
Ostali su rezali te nesretne kobasice kao da su iz gladi pobjegli i kao da nikada nisu jeli.
I još su mrvili taj nesretni kruh, što po stolu, što po podu.
-A Svećenik dolazi za dva dana, govorila je uspaničeno moja Svekrva.
A oni mrve.
Briga njih.
&
U svađi, vikanju,ljutnji ( i bez ručka),prošla su nekako i ta dva dana.
&
I konačno došao Svećenik.
&
Prašine nije bilo.
Tabletići su stajali, sada već na sedamdeset sedmom mjestu, ali su stajali.
Figurice su se sjajile od čistoće.
Djeca su bila umivena, počešljana , lijepo obučena i nisu tražila jesti.
Mom Svekru je kapa stajala baš kako treba.
I bila je nova.
Ja sam stajala skrušeno i pobožno kao da me Svekrvin, „njen Zdravko“, doveo direkt iz crkve, a ne od „one moje matere, koja se pravo ni prekrižit ne zna“.
&
Savršeno.
Sve savršeno.
&
Al' vraga je bilo sve savršeno.
&
Nije mojoj Svekrvi nikad život bio lak, pa ni toga dana.
Mala Ladica je odbila uzeti svetu sličicu i rekla Svećeniku da ona te ne skuplja, nego one iz životinjskog carstva.
A ja, pod silnim pritiskom i u želji da budem na ponos kući u koju sam se udala (, a da se moju Svekrvu slušalo, ne bi ), nešto zaustila ( ne sjećam se više što), pa onda kucnula u drvo i rekla:“Daleko bilo“.
&
Kad otišao Svećenik, moja Svekrva se rasplakala k'o kišna i gladna godina zajedno.
Tolike pripreme, toliki njen trud, tolika njena vjera, a sad ovako.
Ova prstima kuca u drvo k'o praznovjerna baba.
(Ova sam bila ja.)
To ju njena mater naučila tako.
A ova mala neće uzeti svetu sličicu.
(To se odnosilo na Malu Ladicu)
&
Kad je na koncu konca moj stariji sin (isto još uvijek mali), rekao da mi najbolje više ne zovemo Svećenika kad su onda svi ljuti, moja Svekrva je pala u krevet.
Ali doslovno.
Što od plača,što od gladi, što od jada, što od sramote.
Prevelike.
I prestrašne.
&
Nikoga nije puštala k sebi.
Ni djecu.
Ni svog Starog.
Mene ni pogotovo.
&
Iz sobe su se samo čuli uzdasi.
I to kako je ona „ rekla svom Zdravku....Možda bi je dijete i poslušalo, al' Stari rekao „da nek Mali ženi koga voli“...
&
Do veče se sve to ipak smirilo.
Svekrva je prestala plakati, ja sam do tada skuhala ručak ( doduše, nisam znala onako fino,k'o moja Svekrva, ali bio topal, pa svi jeli), Svekar se presvukao, uzeo staru kapu i nakrivio je kako se njemu sviđalo, djeca skakala po kući, dizala prašinu,mrvila, al' to nikom nije smetalo.
Poslijepodne smo popili i jednu lijepu, zajedničku kavu i nastavili živjeti u ljubavi i slozi.
U imenu Božjem.
Sve do idućeg blagoslova kuća.