Sve moje priče osmislio je Život.
Ja sam ih samo upisala.
Pažljivo.
Onako kako se preša cvijeće u listovima starih knjiga,pazeći da ne oštetim ni jednu laticu.
Da je ne promijenim i da je sačuvam baš onakvu kakva je stvorena.
Uglavnom sam birala lijepe i mirisne cvjetove.
Da se ljudi nasmiju i oraspolože dok čitaju.
Koprive nisam nikad brala.
Ni prešala.
Ni čuvala.
Ionako ih je pun svijet.
Vrijeđaju.
Peku.
Žaloste.
Pa zašto da ih se čuva?
Bolje ih zaboraviti.
Što prije.
Ja sam mojim pričama željela ljude nasmijati.
Razveseliti.
Željela sam da u pričama prepoznaju sebe.
I da se uvjere da i drugi imaju sličnih problema kao oni.
Da u događajima iz mojih priča prepoznaju svoje doživljaje.
A,...za one koji su još mladi i nisu živjeli u vremenu u kojem sam ja živjela,da upoznaju to vrijeme, takav život, takve ljude.
Tko zna, možda će im nekad u životu zatrebati.
I,...poanta svih mojih priča je “sakupljati lijepo i mirisno cvijeće, poklanjati ga ljudima oko sebe”, da im život bude lakši.
Ljepši.
Veseliji.