Doselila preko puta nova susjeda.
Ja se silno obradovala.
Ovako, mojih godina,moje visine, a bome i debljine.
I njoj siroti, kao i meni,umro muž.
Kad malo nadošla od silne tuge, prodala kuću u gradu,
kupila ovu preko puta mene, a preostale novce podijelila djeci.
&
Naše kuće, i naše bašče, dijeli cesta.
Ja kurtoazno otišla poželjeti dobrodošlicu, a onda pustila ženu nek se u miru namješta
u svojoj novoj kući.
Nije to lak posao.
Ni fizički, a bome ni psihički.
&
-”Jeste vrijedni?”, tu i tamo bismo doviknule jedna drugoj dok smo bile u bašči,
pa kad smo”ustanovile “ da smo i jedna i druga “malo, malo vrijedne”,nastavile smo
svaka raditi na svojoj strani ceste.
&
Nekidan, kad sam mislila da se susjeda već, koliko-toliko, namjestila, i kad smo obje bile svaka u svojoj bašči, poviknem ja preko ceste da je pozivam da zajedno popijemo kavu.Pa mislim, ipak sam ja prva doselila, a i starija sam.
-Moože,doviknu susjeda.
Koja se prva umori, nek pređe cestu.
Ili vikne.
E,Bože mi oprosti,tu nas vrag i odnio.
Ne staje ona kopati u svojoj bašči.
Pa neću ni ja onda stati u svojoj.
Još da pomisli da sam ja neka lijena žena, koja bi samo od kave do kave.
Pa kopaj dalje.
Čak više i brže nego inače.
&
Nakon jedno sat i pol više se nisam mogla ispraviti.
Ali,...kopam dalje.
Pogrbljeno, pogrbljeno, glavno da kopam
I da me se vidi.
&
Al’ bome, kopa i susjeda.
Nit prelazi k meni.
Nit zove k sebi.
Nit spominje kavu.
Samo kopa.
K’oda je u nadnici, a ne u svojoj bašči.
&
Ja već odavno posustala.
Al’ ni ja ne odustajem.
Prignem se malo na motiku,
pazeći da mi se glava ne vidi preko ceste(, a cesta srećom malo uzdignuta).
Pa opet kopaj.
&
Odavno me zaboljele noge.
Još”odavnije”ruke.
Sad me počela boljeti i motika.
&
A ova prijeko samo kopa.
Nit staje.
Nit odmara.
Nit zove.
Nit dolazi.
&
I tako nas dvije do mrklog mraka.
&
To bilo u petak.
U subotu izmislile svaka neki svoj svetac, pa nismo nosa promolile van, a kamoli u bašču.
U nedjelju, hvala predragom Bogu, bile nedjelja.
Život mi spasila jer nisam mogla ustati ni po čašu vode.
Upalili se svi mišići.
Sve boli.
Ne pomaže ni tableta.
Preležala tako u bolovima cijelu nedjelju.
U ponedjeljak, hvala opet predragom Bogu, padala cijeli, cjelcati dan kiša.
Nemo’š u bašču i da mo’š.
A kamoli što ne možeš.
Boli manje, ali još uvijek boli.
&
U utorak ujutro viknem ja susjedi neka dođe kod mene na kavu.
Jutarnju.
(A poslije nek kopa koja kako i koliko može.)
&
I susjeda došla.
&
-Pa što niste došli u petak?, upitam ja.
-Ma došla bih ja, odgovori susjeda, al’ kad god pogledam na Vašu stranu, Vi kopate, pa mi bilo nelagodno prekidati Vas i dangubiti.