Kap krvi, slap života

Gledam kapljice krvi koje ravnomjerno kaplju iz vrećice iznad moje glave i ulaze u moje vene. Razmišljam.

O, Bože? Tko mi to pomaže? Tko mi to život daje? Tko su ti dobri, plemeniti, samozatajni i nesebični ljudi? Ne poznajem ih, ne mogu im ni hvala reći, a tako bih to želio.

Ne poznaju ni oni mene i njihova veličina je upravo u tome, što njih to niti ne zanima. Oni ne traže hvala, Oni ne traže naknadu, Oni svoju ljubav prema bližnjem daju besplatno, u obliku te predragocijene tekućine.

Oni, nakon što dio sebe poklone drugom, pojedu sendvič od "Tirolke", popiju dva dcl. crnog vina i puni sreće i zadovoljstva vraćaju se svojoj svakodnevici.

Oni ne hodaju po ulici i kafićima hvalisajući se kako su učinili nekakvo veliko djelo, jer tako skromni i plemeniti nisu ni svjesni veličine tog čina.

Ponekad i ponetko organizira nekakvu jubilarnu svečanost u njihovu čast uz praćenje medija, ali samo ako je na svečanosti prisutno dovoljno važnih osoba iz društvenog i političkog života.

A mi, obični ljudi, isto se ponašamo. Ponekad i slučajno ih se sjetimo, "važno" priznamo kako je to jako lijepo i kako bi i sami trebali to činiti i već slijedeće sekunde zaboravimo i na Njih i na to da bi i sami trebali tako.

Kod njih je ljubav srećom jača od taštine i sebičnosti, Oni odlaze na slijedeću akciju dobrovoljnog davanja krvi da napune vrećicu iz koje će poteći kapljice njihove krvi i pretvoriti se u slap nečijeg života.