15. ožujka, 2010.

Bušenje rupa

Ako se za ikoji posao može reći da je tipično muški, onda bi se to moglo reći za bušenje rupa, a o jednoj varijanti ovog posla pisat ću u ovoj priči. Od kada sam se oženio pa do danas, što svojom voljom, što voljom drugih, selio sam se sa svojom obitelji sedam puta, a kaže poslovica, „sedam puta seli jednom gori“. I ne samo da smo sedam puta selili, nego smo zaista, i jednom gorili.

Iz roditeljske kuće sam tri puta selio. Prvi puta samovoljno, u stan, iz kojeg sam tu istu kuću adaptirao i vratio se neposredno pred rat nazad u nju, da bi je ubrzo po drugi puta napuštao, ali ovaj puta ispred cijevi automatskih pušaka. Odredište je bio logor „Bučije“, pratnja, namrgođeni i silno umišljeni „ratnici“, dojučerašnji susjedi. Gore je već bila moja supruga, kao izvidnica, odvedena pred očima našeg devetogodišnjeg sina, sa strahom i očajem u očima i povezanom maramom preko njih. Nju su odveli na informativni razgovor, a mene s ostalim članovima naših obitelji, „su iz bezbedonosnih razloga deporitirali s linije borbenih dejstava“ u tadašnje Novo Selo, danas Španovica, u kućni pritvor. Nakon toga, mom bratiću Zlatku i meni, najprije je pokazan iznutra logor „Bučije“, a nakon toga i „Stara Gradiška“.

Kuću nisam vidio slijedećih pet mjeseci, a prvi pogled na nju nakon izlaska iz zatočeništva bio je s udaljenosti od otprilike 3 kilometra, bliže se nije moglo. Prizor koji sam tada vidio usjekao mi se u pamćenje i neću ga zaboraviti do kraja života. Gusti dim kroz koji su se probijali plameni jezici, sukljao je kroz prozore i odnosio zadnje nade u povratak, u nastavak nekakvog normalnog života i suživota. Moj dom, koji mi je pred očima gutao plamen, nastavno sam zamjenio s četiri podstanarstva pa onda kao trajno rješenje, sadašnja kuća u gradu, koju smo kupili jer smo izgubili svaku nadu da ćemo se ikada moći vratiti u tu prvu i najdražu.

Ipak smo se vratili još jednom i to opet svojom voljom. Prestao je rat, roditelji su se vratili, stariji za 6 godina, skrhani od od bola i tuge, ali sa željom i odlučnošću da tamo skončaju. Obnovili smo koliko smo mogli ono što je ostalo, i bili s njima do njihove smrti, a onda nazad u grad u onu kuću koju smo kupili. Opet smo morali, opet nije bila naša volja, ali više ne želim pričati što je opet po zlu krenulo, no morali smo nazad. Sad je dobro, priviknuli smo se i nadamo se da je sa selidbama završilo.

Ah da, pa ja sam želio pričati o bušenju rupa, a razblebeto sam se ko kakva baba o sasvim drugim stvarima, no ovo sam htio reći. Gdje god smo bili, morao sam bušiti rupe u zidu za goblene, uokvirene heklane i vezene radove i razne druge ukrase koje je moja žena prvo postavljala u stanu, a onda su se raslagivale vreće s odjećom, obućom i ostalim kućnim stvarima. Izbušio sam stotine rupa, ne računajući one za viseće elemente i razne police, i još uvijek fali.

Kako svaki pravi majstor iza sebe ostavlja čisto, i ja sam morao nakon bušenja čistiti prašinu od maltera i cigle pa sam u početku podmetao kutiju od cipela, a onda na pod stavljao novine ili najlon, dok jednom nisam čuo odličnu ideju. Moj prijatelj kojeg su dugo mučili isti problemi, rješio je taj problem s usisavačem pa mi je pokazao kako se to radi i ja sam sad sretan čovjek. Istina, i dalje sam ja u obavezi iza sebe čistiti, ali je to sad puno lakše i brže.

Živjela tehnika.