02.06.2011.

Bradavice

Kad se ima 15 godina, onda se ima bar toliko, ako ne i više, razloga za ubiti se. I ja sam imao 15 godina. I nisam bio drugačiji od ostalih, bar što se ovoga tiče.

Ako se izuzme onaj najvažniji razlog, neuzvraćena ljubav, ili još gore, neprimjećivanje mene od strane moje tajne simpatije, ostaje još hrpa drugih razloga da se skonča taj besmisleni i nepravedni život.

Pjege na licu, „x noge“, pokoja bubuljica na licu, vlas u češlju nakon češljanja, su sasvim dovoljni razlozi da se pomisli, kako sam ja najslabiji produkt u Božijoj kreaciji ljepote i šarma. No, ovo gore navedeno je „mali miš“ za pravi problem koji sam ja tada imao.

Moj glavni problem su bile bradavice na rukama. Desetak na svakom zapešću. To je na mene tako loše djelovalo da sam počeo mijenjati svoje ponašanje i navike. Stalno sam nastojao držati ruke u džepu, izokretati dlanove prema van i prosto izmišljati položaje mojih ruku kako bih sakrio tu svoju „sramotu“.

Živjeli smo na selu, imali smo krave i dosta mlijeka. U školu sam išao u grad pa sam često teti, koja je živjela u gradu vozio mlijeko, onako za usput, na biciklu. I ta obaveza je bila dodatni razlog da se ubijem. Ja se nisam mogao kao ostala djeca ludirati, krivudati, dizati prednji kotač... Ja sam morao paziti da se mlijeko ne prolije, da se kantica ne razbije, da ranije krenem i da se što prije vratim kući iz škole. Ipak, iz ove obaveze dogodilo se i nešto lijepo.

Moja teta me uvjek dočekivala i preuzimala mlijeko, da ja ne kasnim u školu. Uvjek sam nekako na vrijeme skrio svoje ruke, no jednom nisam uspio. Zapravo sam zaboravio na to, jer sam jako kasnio i teta je zapazila moje bradavice. Nije mi ništa rekla, samo mi je na odlasku rekla da joj se javim kad budem došao po kanticu.

Nakon škole sam se vraćao i razmišljao o mogućim razlozima zbog kojih mi je rekla da joj se javim. Bojao sam se da će me grditi i reći mi da moram prati češće ruke, jer da su te bradavice od nečistoće.

Kad sam stigao teta me zagrli i povede u dvorište pričajući: „Sad ću ti pokazati kako ćeš izliječiti svoje bradavice i više nećeš morati skrivati ruke“. Dovede me do jedne bujne biljke sa žutim cvjetićima i otkine jednu grančicu. Na tom prijelomu pojavi se sok izrazito narandžaste boje i ona mi s njim natopi bradavicu, jednu po jednu, kidajući grančice po potrebi.

Na kraju mi je rekla da tog bilja ima sigurno i kod naše kuće, neka samo obiđem temelje svih naših zgrada i sigurno će se negdje naći, a ako i ne bude bilo, neka svaki dan ovdje to isto ponovim.

Bilo je tog bilja i kod nas i ja sam to mazao par dana. Koliko se sjećam, ni deset dana nije prošlo, a bradavicama više nije bilo ni traga. Biljka se zove Rosopas, a upotrebljava se za još neke probleme o kojima ću pisati drugom prilikom.

Tako je nestao jedan od razloga za samoubojstvo, a ostali su kroz neko vrijeme nestali sami od sebe, ustupili su mjesto ozbiljnijim problemima.

Onaj najvažniji razlog je nestao u mojoj 22. godini. Tada sam sreo osobu koja me je i primjećivala i uzvraćala ljubav, čak više nego sam zaslužio, i bila milijardu puta bolja od svih onih prije. Pogađate. Da, to je moja žena.