Kada su se polovinom prošlog stoljeća počele i kod nas prodavati hladnjače (kištre za zamrzavanje), žene poludjele za njima.
Kupovali ih svi.
I tko je mogao, i tko nije.
I tko ju je trebao, i tko je nije.
I tko je imao u nju što staviti, i tko nije imao.
&
-Meni to ne treba, govorila je moja Svekrva.
-Kako joj ne bi trebalo, govorila je moja Mama, sjeckajući na tanke ploške svježe krastavce.
Za u hladnjaču.
Nego, nema ona novaca da si kupi hladnjaču, pa joj zato ne treba.
&
-Trpa svega i svačega, govorila je moja Svekrva.
Ne kuha pravo ni ovo iz bašče, a kamoli bi kad se sve dobro smrzne.
A onaj njen Siromak, šta će, šuti i jede kad za bolje ne zna.
&
-To ti što u Boga ne vjeruju, govorila bi opet moja Svekrva, sad već jako ljuto, gledajući u mene.
(Jadnu.)
Da ide u crkvu i da u Boga vjeruje, ne bi sjeckala te kržljave krastavce i spremala ih u tu svoju hladnjaču,
nastavila je moja Svekrva, još ljuće gledajući u mene.
(Jadnu.)
Da je dragi Bog želio da jedemo krastavce u zimi, onda bi oni i rasli u zimi.
Nije da joj želim, ali,....stići će nju kazna,zaključi ljuto moja Svekrva, prije mnogo godina, nekako baš u ovo doba godine i ode sjeći kupus za kiseljenje,“k'o svaka poštena žena koja u Boga vjeruje“.
-Ja da sebi ne mogu kupiti hladnjaču,mrmljala je ljuto sve do ogromne gredice sa kupusom.
Zimskim.
Naravno.
&
Već dva tjedna prevrćem šeme za vez.
K'o svaka poštena žena što u Boga vjeruje, trebala bih sada vesti zreli, crveni šipak.
Ili žute, dozrele bundeve.
Ili, u krajnjem slučaju,ruže zaostale na grmu.
I njene pupove zalutale u ovaj topli listopad.
&
-Samo ti radi što ti padne na pamet, rekla bi moja Mama.
Zato sam te i školovala.
Krvavo.
I od svojih usta otkidala.
(-Pa, bome, ne vidi joj se: ima nje , rekla bi sada ljuto gledajući u mene, moja Svekrva, samo da je živa.)
&
-O, Bože, što da sad vezem?!,prošapćem sama sebi sa uzdahom.
I započnem ruže zaostale na toplini ovoga listopada.
K'o svaka poštena žena koja u Boga vjeruje.