Pregorila meni rerna.
Iako, ne znam od čega.
Otkako sam sama, slabo je ta sirota išta ispekla.
&
Imam godina, imam kila, imam šećer.
U rernu ni ne gledam.
&
A i inače.
Jako sam sebi dobra.
I,...jako sebe razumijem.
I jako sebe žalim.
Pa onda radim ono što volim.
A ne radim ono što ne volim.
Pa mi je stalno neka igla u ruci.
Kad štrikaća.
Kad šivaća.
Kad prelomim s heklaricom.
&
-Pa bolje tako nego da dosađuješ djeci, rekla sam odavno sama sebi.
-Pa bolje, potvrdila sam sama sebi.
Odavno.
Djeca imaju svoj život.
I svoje poslove.
I svoje brige.
Sve istina.
&
No, u nekim važnim životnim situacijama, ostavim ja sve svoje igle i bome,...napravim sve što treba.
Pa neću se valjda sramotiti pred ljudima.
Da kažu:“Gle je! Nema ni kučeta, ni mačeta, a kakvo joj je u kući“.
A ne !
Nisam ja od tih žena.
Znam ja što je red.
I rad.
I čistoća.
&
-Pa bome se i nemoj sramotiti, kažem sama sebi.
Nisi sakata.
A nisi ni lijena.
&
I nisam.
Ni jedno.
Ni drugo.
Nekad sam ja radila “k'o strela“.
Ako sam mogla cijelu zimu štrikati i vesti, mogu oprati i to malo rerne.
-Možeš i moraš, ošto ću sama sebi.
-Hoću.
I ne samo rernu.
Oprat ću cijelu peć.
Neće mi vez pobjeći, rekla sam sama sebi.
-I da ti pobjegne, a neće, zna se šta je preče, opet ću sama sebi, al' sada puno, puno oštrije.
&
I,bome,....oprala ja.
Sve.
Gornju ploču.
Oko svakog kola posebno.
Onda rešetku.
(Bome baš bila masna. )
Pa ručkice za svako kolo.
Staklo na rerni.
Sudoper.
I pod u kuhinji.
&
Frižider nisam.
On radi, majstor ga nema zašto otvarati, pa što bih se još i s njim mučila.
A radim vez na kojem treba doslovno još par uboda i gotov je.
-Da , to stvarno trebaš završiti,kažem sama sebi.
-Istina!,potvrdim sama sebi.
Sramota da taj vez stoji zbog par uboda igle.
Baš sramota.
I to velika.
&
I tako, Ja i Ja, koje jedine živimo u ovoj kući i koje se u svemu slažemo, sjednemo brzo za taj vez, da napravimo tih par uboda, završimo taj vezeni cvjetni puket.
Da ne bude sramota.
&
Majstor za rernu se najavio za sutradan.
&
-Nije se morao ni najavljivati, zadovoljno kažem sama sebi, štrikajući pačvork kocke za jedan veliki prekrivač.
-Bome i nije, potvrdim sama sebi.
Ponosno.
&
Sve oprala.
I rernu.
I ručkice za svako kolo.
I posebno oko svakog kola.
I rešetku.
(Baš bila masna.)
i staklo od rerne.
I sudoper.
I pod u kuhinji.
Ma, svaka mi čast.
I još završila vez.
Baš mi svaka čast.
&
Sutradan došao majstor.
Ja i Ja ga ponosno uvele u kuhinju , pokazale rernu i uglas rekle da je rerna pregorila.
&
Priđe majstor, lapi peć, cijelu je odmače od zida......
-A joooooj!
A joooooj!
Navodno da prvo provjeri utičnicu.
Rernu i ne gleda.
Rešetku isto tako.
Ni oprane ručkice ne gleda.
Samo utičnicu na tom prljavom i preprljavomzidu iza peći.
&
-Alaaaa sramote!
&
-Da je bar javio da će odmicati peć od zida, mislila sam postiđeno.
-Trebao je javiti, mislila sam dalje, žaleći sama sebe.
-Bilo bi korektno da je javio, složila se i ona druga Ja u meni, takođe sva sčvakorena od nelagode.
-I tko zna kome će on sada to pričati,.....mislila sam ja.
-Ma ne boj se, dodala je ona druga Ja u meni, koja se brže sabrala.
Pa imaju i oni valjda neku poslovnu etiku.
Možda čak i poslovnu tajnu.
-Ma ne vjerujem, rekla sam tiho Ja , sva crvena u licu.
&
Kad je majstor popravio rernu i otišao, raspričale se Ja i Ja, sve jedna drugoj uskačući, čas u misao, čas u riječi.
-Ma, majstor je kriv, rekla sam Ja.
Pa trebao je javiti da će odmicati peć od zida.
-Naravno da je trebao.
K'oda mi ne bi oprale i taj zid.
Pa nismo sakate.