Povratak

Sramota




Pregorila meni  rerna.
Iako, ne znam od čega.
Otkako sam sama, slabo je ta sirota išta ispekla.
                                                      &
Imam godina, imam kila, imam šećer.
U rernu ni ne gledam.
                                                     &
A i inače.
Jako sam sebi dobra.
I,...jako sebe razumijem.
I jako sebe žalim.
Pa onda radim ono što volim.
A ne radim ono što ne volim.
Pa mi je stalno neka igla u ruci.
Kad štrikaća.
Kad šivaća.
Kad prelomim s heklaricom.
                                                    &
-Pa bolje tako nego da dosađuješ djeci, rekla sam odavno sama sebi.
-Pa bolje, potvrdila sam  sama sebi.
Odavno.
Djeca imaju svoj život.
I svoje poslove.
I svoje brige.
Sve istina.
                                                     &
No, u nekim važnim životnim situacijama, ostavim ja sve svoje igle i bome,...napravim sve što treba.
Pa neću se valjda sramotiti pred ljudima.
Da kažu:“Gle je! Nema ni kučeta, ni mačeta, a kakvo joj je u kući“.
A ne !
Nisam ja od tih žena.
Znam ja što je red.
I rad.
I čistoća.
                                                      &
-Pa bome se i nemoj sramotiti, kažem  sama sebi.
Nisi sakata.
A nisi  ni lijena.
                                                      &    
I nisam.
Ni jedno.
Ni drugo.
Nekad sam ja radila “k'o strela“.
Ako sam mogla cijelu zimu štrikati i vesti, mogu  oprati i to malo rerne.
-Možeš i moraš, ošto ću sama sebi.
-Hoću.
I ne samo rernu.
Oprat ću cijelu peć.
Neće mi vez pobjeći, rekla sam sama sebi.
-I da ti pobjegne, a neće, zna se šta je preče, opet ću sama sebi, al' sada puno, puno oštrije.
                                                      &
I,bome,....oprala ja.
Sve.
Gornju ploču.
Oko svakog kola posebno.
Onda rešetku.
(Bome baš bila masna. )
Pa ručkice za svako kolo.
Staklo na rerni.
Sudoper.
I pod u kuhinji.
                                                            &
Frižider nisam.
On radi, majstor ga nema zašto otvarati, pa što bih se još i s njim mučila.
A radim vez na kojem treba doslovno još par uboda i gotov je.
-Da , to stvarno trebaš završiti,kažem sama sebi.
-Istina!,potvrdim sama sebi.
Sramota da taj vez stoji zbog par uboda igle.
Baš sramota.
I to velika.
                                                             &
I tako, Ja i Ja, koje jedine živimo u ovoj kući i koje se u svemu slažemo, sjednemo brzo za taj vez, da napravimo tih par uboda, završimo taj vezeni cvjetni puket.
Da ne bude sramota.
                                                              &
Majstor za rernu se najavio za sutradan.
                                                               &
-Nije se morao ni najavljivati, zadovoljno kažem sama sebi, štrikajući pačvork kocke za jedan veliki prekrivač.
-Bome i nije, potvrdim sama sebi.
Ponosno.
                                                               &
Sve oprala.
I rernu.
I ručkice za svako kolo.
I posebno oko svakog kola.
I rešetku.
(Baš bila masna.)
i staklo od rerne.
I sudoper.
I pod u kuhinji.
Ma, svaka mi čast.
I još završila vez.
Baš mi svaka čast.
                                                                    &
Sutradan došao majstor.
Ja i Ja ga ponosno uvele u kuhinju , pokazale rernu i uglas rekle da je rerna pregorila.
                                                                     &
Priđe majstor, lapi peć, cijelu je odmače od zida......
-A joooooj!
 A joooooj!
Navodno da prvo provjeri utičnicu.
Rernu i ne gleda.
Rešetku isto tako.
Ni oprane ručkice ne gleda.
Samo utičnicu na tom prljavom i preprljavomzidu iza peći.
                                                              &
-Alaaaa sramote!
                                                               &
-Da je bar javio da će odmicati peć od zida, mislila sam postiđeno.
-Trebao je javiti, mislila sam dalje, žaleći sama sebe.
-Bilo bi korektno da je javio, složila se i ona druga Ja u meni, takođe sva sčvakorena od nelagode.
-I tko zna kome će on sada to pričati,.....mislila sam ja.
-Ma ne boj se, dodala je ona druga Ja u meni, koja se brže sabrala.
Pa imaju i oni valjda neku poslovnu etiku.
Možda čak i poslovnu tajnu.
-Ma ne vjerujem, rekla sam tiho Ja , sva crvena u licu.
                                                        &
Kad je majstor popravio rernu i otišao, raspričale se Ja i Ja, sve jedna drugoj uskačući, čas u misao, čas u riječi.
-Ma, majstor je kriv, rekla sam Ja.
Pa trebao je javiti da će odmicati peć od zida.
-Naravno da je trebao.
K'oda mi ne bi oprale i taj zid.
Pa nismo sakate.

   Djelovanje Ladice pomažu:

Sviđa Vam se stranica?

Preporučite nas prijateljici, prijatelju, ujni, tetku...

 

Pisma u Raj

Znaš, ...

Tekstovi za čestitke

Ako želite napisati nešto posebno, za nekog iznimnog,... pročitajte ponuđene tekstove za razne prilike!

Katalog čestitki

Onima koji vam puno znače, izrazite na poseban način  svoje osjećaje,želje i čestitke. Čestitke jedinstvene po tehnici...

Suveniri

Stvorila sam „Josipa i Katicu, Slavonca i slavonsku snašicu, koji su u crkvu krenuli, za misu se odjenuli  

Pokloni

Kakvi? Da ne koštaju puno; da obraduju; da ne omalovaže, ali ni prezaduže onoga kome  nosimo 

Ručni radovi i rukotvorine

Što oči vide, ruke naprave...  

Priče iz moje kuhinje

Tajna „ oružja“ u kuhinji :
Ja sama probala ili čula od drugih pa „šaljem „dalje.

Pola života je iza nas. Dobro, možda i malo više.
Pola života je ispred nas.Dobro; možda i malo manje.
Ali, u prosjeku, negdje smo oko sredine.

Kad te teškoće pritisnu

Točno prije godinu dana obolio sam od teške i ozbiljne bolesti, tzv. Non Hodgingov limfom, od koje se još uvijek liječim.

Zdravlje iz prirode

Ljekovito bilje, biljni pripravci, zdravstveni potencijal namirnica

 Mala Ladica

Iz ruku i pera moje kćeri 

Četvrti ćošak

Postoje takozvani "muški" i "ženski" kućanski poslovi. U ovoj će se rubrici pisati o "muškim" poslovima, i ja ću, kao novi član "uredništva",  pisati o njima

Priče s naslovnice

... o ljudima i događajima iz naše, ali i vaše okoline.