Već pola godine prevrćem po starim pričama.
Možda se zbog toga već i ljutite.
Al', rijetko se smijem u posljednje vrijeme i ja i ljudi oko mene.
A tuđih tuga nitko ne treba.
Ni usmeno.
Ni pismeno.
&
Svatko ima svoje tuge.
I svoje brige.
I svoje muke.
I svoje zebnje.
Svega toga u izobilju.
Rasuo se ljudski strah po cijeloj planeti.
&
Toliko se nismo dijelili ni ''91.
&
Jedni nose maske.
Drugi ne nose.
Pa se ovi prvi ljute na ove druge, bojeći se zaraze.
Virusa.
Ovi drugi (bez maske) pak idu po svijetu i propovijedaju.
Ili da su maske nepotrebne.
Ili da su čak štetne.
&
Oni prvi, oni koji nose maske, dijele se na one koji maskom pokriju i nos i usta, i one druge, koji maskom pokriju samo usta.
&
Pa se opet ovi prvi iza svoje maske ljute,ne samo na one koji uopće ne nose maske, nego i na ove što masku stave samo preko usta, jer su tako mogli slobodno i bez maske.
Isto mu dođe.
&
Od silnog straha neki k sebi ne zovu ni najužu od najuže rodbine.
Niti kuda idu.
&
Drugi pak idu i kud treba i kud ne treba.
&
Sve u svemu, luda kuća.
&
Ja spadam u one prve.
Nosim masku i preko usta i preko nosa.
Nikog si ne zovem i ne idem kud ne moram.
Mislim da tako i trebam.
Ima se godina, a bome, ima i tih, što ih doktori zovu „komorbiteta“.
Što vele, čuvaj se pa će te i Bog čuvati.
No, ovih dana sam se baš slatko nasmijala sama sebi.
&
Idem ja tako kroz život i,...uglavnom ne dodirujem ništa što ne moram.
A,...ako baš moram, dodirnem tamo gdje mislim da ničija ruka nije dodirnula.
Na pomičnim stepenicama rukohvat samo pritisnem laktom.
A lakat je u odjeći.
A odjeću stavljam na pranje čim dođem kući.
Na običnim stepenicama ne dodirujem drveni rukohvat, već se hvatam za donje dijelove ograde.
Gdje ne dodiruje nitko.
Tako sam bar mislila.
Dok nisam vidjela nekidan moju kolegicu sa posla da se i ona hvata za donji dio ograde.
I tko zna koliko je još takvih koje nisam vidjela.
&
Prisjetila sam se onda mog djetinjstva.
Kad nije bilo ni epidemije, ni pandemije.
Ali, i onda su se ljudi dijelili.
Na „bolje“.
I na „gore“,
Oni“bolji“ su izbjegavali one „gore“, pa makar im ti „gori“ bili i rod rođeni.
&
Stariji su ostajali na selu, radili od jutra do sutra, sjedili na rasparenim stolicama, krpali sve što se poderalo, čuvali svaki, ama baš svaki ondašnji dinar i,...ničega se toga nisu stidjeli, sretni da su djecu otpravili u grad gdje će bolje i lakše živjeti.
&
Njihova djeca sa svojom djecom otišla u grad glumiti gospodu.
U gradu nisu trebali motiku.
Niti su mogli bez kupaonice.
Niti bez mora.
Na skijanje se tada još nije išlo.
Na selo su svraćali samo o kolinju.
Točnije, tek kad kobasice dobiju tri dima.
I onda svašta dobili.
I sve to uzeli.
Ne jer si ne mogu kupiti.
Svašta i daleko bilo.
Nego jer je sve to domaće.
Roditelji bi im dali i glavu sa ramena, samo da im više pomognu.
Jer,...u gradu je teško živjeti.
I još gospodu glumiti.
Sve to košta.
&
Sve je tako slično bilo i kod mojih bake i djeda.
Kad smo dolazili u trabantu kojem su se divili i koji su smatrali veličinom uspjeha svoje djece i pri tom molili Boga da susjedi vide tog trabanta sa kojim smo mi došli iz grada, glavu bi nam sa ramena dali, samo da pomognu.
I te rasparene, klimave stolice bi nam dali, samo ako ih hoćemo uzeti.
I ako nam trebaju.
I ako bi nam to pomoglo.
&
Moja baka bila izuzetno vrijedna i čista žena.
Al' nije imala televizor. (Samo radio)
Ni usisavač.
Ali ni tepihe.
Samo betonske glazure.
Čiste i prečiste.
Al' ipak samo betonske glazure.
Nije imala ni vodovod.
Ni gaziranog soka.
Ni gustog soka iz tetrapaka, koji smo mi u gradu već uveliko pili.
&
U kutu kuhinje stajala je „štokrla“.(stolica bez naslona)
Na „štokrli“ emajlirana plava kanta.
Na kanti poklopac, da se voda u njoj ne praši.
Kraj kante lončić.
Crveni sa bijelim srcima.
Otucanog oboda.
Jedan jedini.
Ne za svakog po jedan, nego jedan za sve koji su žedni.
&
Nisam ja htjela moju baku ni ljutiti, ni jaditi, nit' se boljom praviti.
Al' baš ni piti iz tog „svačijeg lončića“.
No, žeđ je žeđ.
Uzela ja „svačiji“ lončić , prislonila brzo usta na otucani obod uz samu dršku lončića jer tu sigurno nitko ne pije.
&
O, dika bakina, nježno će moja baka.
Pa ti piješ isto kako i tvoja baka.
Tako i ja .
Uvijek sa ustima uz dršku lončića, reče moja baka i pogladi me po glavi.