Još uvijek zimsko jutro kroz "Ladica" zavjesu.
Mi ljudi smo čudna bića.
Sa toliko u sebi onoga što je dobro.
Ali,...i sa toliko toga što nije dobro.
&
Kad je svijetom zavladala korona, mislila sam....možda je to s razlogom.
Možda da u svakom od nas probudi ono dobro.
Mislila sam da će strah ljude zbližiti.
Jer,...čovjek se manje boji kada je netko uz njega.
&
Ali, nije bilo kako sam mislila.
&
Mi ljudi se „snašli“ i u tom zlu.
Onako kako ne treba.
Za tili čas se razdvojili.
Jedni na jednu, drugi na drugu stranu.
I posvađali.
Jedni se cijepili, drugi se neće cijepiti.
I opleti.
Hoćemo maske.
Nećemo maske.
Hoćemo mjere.
Nećemo mjere.
Hoćemo kovid potvrde.
Nećemo kovid potvrde.
Hoćemo testiranje.
Nećemo testiranje.
&
I,...dok smo se mi tako međusobno natjerivali, i ne primjetismo koliko je poskupio plin, a s njime i sve ostalo.
&
Tresu potresi.
Ruše sve.
I svagdje.
Pire vjetrovi.
Nose krovove kuća.
Čupaju stabla.
Plave poplave.
Padaju snjegovi gdje nikada padali nisu.
Nikako nam se Zemlja od ratova ohladiti.
&
A neki novi tenkovi idu u zimu.
&
Moj muž je po logorima bio četiri i pol mjeseca.
Uoči Božića 1991. vodili ga na saslušanje.
Opet.
Po tko zna koji put.
A do saslušanja ga zatvorilia u neku drvenu šupu.
Daske na šupi bile rijetke
Valjda da bolje piri.
Za dana zima bila neizdrživa, a po noći mogla (ili trebala) biti smrtonosna.
U toj hladnoći i očaju, kad čovjek dođe sam sebi do kosti, moj siroti muž uzeo neku najlon vrećicu što ju je za dana vidio, pa jadnik zavukao noge u nju.
&
Opet je zima.
Malo pada kiša,malo snijeg.
Pire vjetrovi.
Hladni kao smrt.
Opet voze tenkovi.
A u njima od straha drhture nečiji sinovi.
Nečiji muževi.
Nečiji očevi.
&
Kod kuće ostavili uplakane majke, žene, djecu.
Otišli iz svojih toplih kuća.
Ne znaju ni zašto.
Ni kuda idu.
Ni kada će se vratiti.
Još manje da li će se uopće vratiti.
Što se još na svijetu treba dogoditi da se u nama ljudima probudi ono dobro?
I nadvlada ono zlo.
&
Protiv potresa i oluja ne možemo.
Samo drhturiti i moliti se za spas kada naiđu.
Kada se dogode.
&
Ali, protiv tenkova bismo možda i mogli.
&
Umjesto uplašenih mladića natjerati u te tenkove sve one koji prizivaju rat.
Za dan, dva ih onda istjerati iz tih tenkova i staviti u rov.
Da osjete kako je u rovu dok hladni zimski vjetrovi raznose snježne pahulje.
I,...ne dati im čak ni onakvu najlon vrećicu u kakvu je moj muž u očaju zavukao od hladnoće pokočene noge.
&
Kad bismo mi obični, mali, jednostavni ljudi mogli to napraviti, možda bi se tenkovi brzo vratili odakle su i došli.
Jer,...lako je tjerati tuđu djecu u tenkove.
Da pucaju na neku drugu tuđu djecu.
&
Što se još na svijetu mora dogoditi da u nama ljudima ono dobro nadvlada zlo?